Petr Stehlík

 

Predziđe i most

Simbolička konceptualizacija graničnoga položaja Hrvatske

u izvornome jugoslavizmu

 

Rad je posvećen simboličkoj konceptualizaciji graničnoga položaja Hrvatske u izvornom obliku hrvatske nacionalno-integracijske ideologije jugoslavizma koju su početkom 60. godina 19. stoljeća formulirali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Hrvatska je stoljećima bila područje na granici dvaju svjetova – zapadnokršćanske Europe i islamskog Orijenta, odnosno Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva. Taj je položaj od 16. stoljeća dobio svoju simboličku dimenziju u obliku ideologema o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva koji je igrao značajnu ulogu u samopercepciji Hrvata. Međutim u drugoj polovici 19. stoljeća taj ideologem doživljava svoju preobrazbu u koncepciju Hrvatske kao mosta između Zapada i Istoka. Tu su promjenu inicirali upravo gore spomenuti glavni ideolozi izvornoga jugoslavizma u svojim člancima i javnim govorima nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878). Na osnovi analize njihovih tekstova autor nastoji pratiti, opisati i obrazložiti transformaciju simboličke konceptualizacije graničnoga položaja Hrvatske. Posebnu pozornost pritom posvećuje dvama aspektima istraživane problematike: 1) poimanju uloge Hrvata u povijesti i rješavanju Istočnoga pitanja te posredovanju i širenju zapadne kulture na Balkan, 2) specifičnostima hrvatskoga orijentalističkog diskursa implicitno prisutnoga u takvim shvaćanjima povijesne i kulturne misije vlastite nacije.

Ključne riječi: Hrvatska, Istočno pitanje, antemurale christianitatis, jugoslavizam, Strossmayer, Rački, pogranični orijentalizam

 

Hrvatska je stoljećima bila područje na granici dvaju svjetova – Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva, odnosno zapadnokršćanske Europe i islamskog Orijenta. Taj je položaj od 16. stoljeća dobio svoju simboličku dimenziju u obliku ideologema o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva koji je igrao značajnu ulogu u samopercepciji Hrvata (prvo staleške, a poslije i moderne hrvatske nacije). Međutim u drugoj polovici 19. stoljeća taj ideologem doživljava svoju preobrazbu u koncepciju Hrvatske kao mosta između Zapada i Istoka. Ta se promjena dogodila u okviru ideološkoga sustava koji je izrazito obilježio onodobni proces stvaranja moderne hrvatske nacije i za koji koristim termin izvorni jugoslavizam.1 U svojemu radu nastojat ću opisati i obrazložiti tu transformaciju simboličke konceptualizacije graničnoga položaja Hrvatske koja se dogodila u okviru spomenute hrvatske nacionalno-integracijske ideologije, i to na osnovi analize članaka i javnih govora njezinih glavnih tvoraca – đakovačkoga biskupa, teologa i mecene Josipa Jurja Strossmayera (1815–1905) te zagrebačkoga kanonika, povjesničara i publicista Franje Račkoga (1828–1894). Pritom ću posebnu pozornost posvetiti dvama aspektima: 1) njihovu poimanju uloge Hrvata u povijesti i rješavanju Istočnoga pitanja te posredovanju i širenju zapadne kulture na Balkan, 2) specifičnostima hrvatskog orijentalističkog diskursa implicitno prisutnoga u takvim shvaćanjima povijesne i kulturne misije vlastite nacije.

Rački i Strossmayer bili su uvjereni da Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari radi svojeg opstanka moraju ujediniti dotada rascjepkane duhovne snage te stvoriti zajedničku kulturu koja bi se svojom vrijednošću i raznolikošću izjednačila s kulturama naprednijih romanskih i germanskih naroda. Ključnu je ulogu u tome dugoročno shvaćenom procesu kulturne integracije južnoslavenskoga prostora prema njima trebala odigrati Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu, u čijem su nastanku 1867. godine i sudjelovali. Prema zamislima svojih osnivača Akademija je trebala postati središnja istraživačka i nacionalno-prosvjetna institucija na slavenskome jugu koja će na bitan način doprinositi kulturnom usponu i međusobnomu zbližavanju Južnih Slavena. Usto bi služila ne samo Hrvatima, Srbima i Slovencima u Habsburškoj Monarhiji, nego i njihovoj „braći“ što su još uvijek živjela pod potpunom ili djelomičnom osmanskom vlašću. Tim je njihovim sunarodnjacima Akademija imala prenijeti odabrane plodove zapadne kulture i naobrazbe, zahvaljujući čemu bi mogli prevladati „hendikep“ što navodno počiva u njihovoj stoljetnoj odvojenosti od civilizacijskoga razvoja europskoga Zapada.

Rački je s time u vezi iznimnu ulogu pripisivao hrvatskoj kulturi koja je, prema njegovu mišljenju, bila postojano ukorijenjena u zapadnoeuropskom kulturno-civilizacijskom kontekstu istodobno pak očitujući slavensku „dušu“ hrvatskog naroda. Stoga ju je smatrao idealnim medijem za prosvjetiteljsko djelovanje na Južne Slavene što žive u krajevima s one strane graničnih rijeka Save i Une jer im je na razumljiv način i razumljivim jezikom mogla prenositi zapadno kulturno nasljeđe i civilizacijske vrijednosti. Slične je stavove dijelio i Strossmayer koji je vjerovao da Hrvatska, odnosno Zagreb, trebaju postati kulturno središte i prosvjetno žarište cjelokupnoga južnoslavenskog prostora. U skladu s tom vizijom svoju je domovinu uspoređivao s Toskanom i njezinom metropolom Firencom. Naime Hrvatska i Zagreb prema njegovim su predodžbama s vremenom trebali zauzeti onakav izvanredni položaj u kulturi Balkanskoga poluotoka kakav je imalo spomenuto talijansko područje i njegov glavni grad u kulturi Apeninskog poluotoka. Postizanju toga cilja uvelike je trebala pridonositi upravo Akademija u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu osnovanim 1874. godine. Prema uvjerenju Strossmayera i Račkoga dakle hrvatska je metropola trebala odigrati vodeću ulogu u kulturnom ujedinjenju slavenskoga juga, koje su smatrali neizbježnom pretpostavkom za uspješnu realizaciju političkog ujedinjenja. Do njega je, prema njihovim zamislima, trebalo doći u zajedničkoj, savezno uređenoj, južnoslavenskoj državi koja bi činila ili dio federalizirane Habsburške Monarhije ili posve neovisan entitet. Međutim nužan preduvjet za nastanak takve južnoslavenske političke jedinice dakako je bilo oslobođenje jugoistočne Europe iz osmanske vlasti.

Stoga nije neobično što su glavni ideolozi jugoslavizma značajnu pozornost posvećivali Istočnomu pitanju. Sastavni dio njihova shvaćanja njegove povijesti i rješavanja pritom je činio spomenuti tradicionalni ideologem o Hrvatskoj kao antemurale christianitatis, odnosno predziđu kršćanstva. Rački i Strossmayer su dakle poput mnogih drugih južnoslavenskih, albanskih, mađarskih ili poljskih nacionalnih ideologa naglašavali navodnu mučeničku žrtvu što ju je njihov narod podnio u korist veće cjeline, čiji je on nedjeljiv dio i najisturenija točka, dakle kršćanstva, civilizacije, Europe ili Zapada. Osim toga, Rački je pretpostavljene zasluge za stoljetnu obranu Europe i njezine kršćanske civilizacije protiv raznoraznih turkijskih osvajača i ekspanzije islama pripisivao ne samo Hrvatima već i Južnim Slavenima, pa i cijelome slavenstvu.

Iz poredbene analize izvorâ u kojima su tvorci izvornoga jugoslavizma upotrebljavali pojam predziđe ili s njim povezane motive proizlazi da povijesno težište danog ideologema smještaju u razdoblje ratova Hrvata i ostalih Južnih Slavena protiv osmanskih Turaka. s time u vezi Rački napominje da „[n]ijedan narod nije toliko trpio od Turčina“ kao „narod jugoslavenski“ kojemu je taj zakleti neprijatelj „uništio svu prošlost i zastrao bližnju budućnost“.2  Osmanlije su naime srušili bugarsku, srpsku i bosansku državu uslijed čega osvojena područja nisu mogla imati udjela u epohalnim promjenama kroz koje je Europa prošla na pragu novoga vijeka.3  Hrvati su pak djelomično imali prilike okusiti plodove onoga „veličanstven[og] pokret[a]“, kako Rački naziva renesansu i humanizam, ali je, kako navodi, tek „misao obrane kršćanstva od pobjedonosnoga islama“ bila ona koja je „pod jednom zastavom“ ujedinila hrvatski jug i sjever, odnosno Dalmaciju (primorje) i Panoniju (unutrašnjost).4

Početkom 60. godina Rački je, u skladu sa svojim ondašnjim nastojanjem da pridobije dinastiju i Mađare za politiku koja će biti u skladu s južnoslavenskim interesima, tvrdio da su Habsburzi skupa s „narodi[ma] ugarsko-hrvatski[m]“ bili oni koji su svoj imetak i krv žrtvovali u borbi protiv Turaka.5  Upravo su ti saveznici, kako tvrdi, s oružjem u ruci stali „na čelo kršćanske Europe, da joj obrane prosvjetu i blagostanje“, pričem su i sami postali „bedemom kršćanstva proti muhamedanstvu“.6  Idućih je godina međutim jednaku ulogu pripisivao i slavenstvu odnosno njegovu južnom ogranku. Usto je naglašavao da je „[s]lovjenski narod“ već od petoga stoljeća branio kršćansku civilizaciju od napada „različitih naroda i plemena Turanske obitelji“7 te da ga je sama Providnost smjestila na granicu Istoka i Zapada da svojim „ledjima tolike vjekove štit[i]umni rád sretnijega zapada“.8  Slaveni tako, zahvaljujući svojoj žrtvi, doduše kulturno zaostaju za Romanima i Germanima, no Rački proglašuje da su spremni „uciepiti mladicu sa stabla romanske i germanske prosvjete u svoje mlado, nu granato i bujno stablo, pak ga sa svojim znojem zalievati, svojom rukom njegovati, da uz romansko i germansko procvate i urodi na korist čovječanstva i slavu ljudskoga uma“.9  Sve što je rečeno o Slavenstvu, kako navodi, vrijedi i za Južne Slavene koji bi inače „sada stajali na ravnom stepenu prosvjete sa zapadnom Evropom“ da Osmanlije silom nisu bili prekinuli njihov razvoj.10  Mjesto toga su postali „mučenici kršćanstva i zatočnici civilizacije u stoljetnoj borbi proti muhamedanstvu“.11  Jedva da im je zatim bilo omogućeno da odahnu, a već su, nezacijeljenih brojnih rana zadobivenih u bojevima s Turcima, shvatili „da samo djela duha narodom dižu neoborive spomenike“, nakon čega su se s tom spoznajom i identificirali.12

Sve motive povezane s konceptom predziđa iz djela Račkoga nalazimo i u Strossmayerovim tekstovima.13  Za razliku od svojeg mlađeg prijatelja biskup se s time u vezi koristio egzaltiranijom retorikom, pričem uobičajene martirološke elemente ideologema dovodi u vezu isključivo s Hrvatima, odnosno Trojednom kraljevinom, o čijim granicama tvrdi da su prije „na sve četir strane svieta širje i prostranije bile“.14 Odlučnije od Račkoga naglašava navodnu drevnu i glasovitu prošlost Hrvata što su tijekom bojeva s Turcima pokazali izvanredno junaštvo, požrtvovnost i snagu vjere. Onodobno stanovništvo Trojedne kraljevine tako, kako piše, s razlogom može biti ponosno na svoje pretke te bi njihov primjer imalo slijediti na duhovnome polju koje je već bilo zamijenilo ono bojno. Od okolnoga svijeta Strossmayer stoga očekuje zahvalnost na iznimnoj usluzi koju su Hrvati pružili „europejsko-kršćanskoj civilizaciji“ tako što su stoljećima bili njezinim „živim bedemom“ prolijevajući svoju krv za „svetu vjeru“, susjedne narode i cijelu Europu.15  Sukladno s tom predodžbom zahtijevao je da svi oni koji Hrvatima duguju svoj spas zauzvrat podrže ili izravno pomognu da se obnovi teritorijalna cjelovitost Trojedne kraljevine koja je bila narušena upravo uslijed širenja moći turskoga polumjeseca.

Ideologem o predziđu kršćanstva u izvornoj se ideologiji jugoslavizma dakle pojavljuje ne samo kao izvor nacionalnoga ponosa i moralne snage već i kao opravdanje i utjeha u suočavanju sa stvarnom kulturnom i gospodarskom zaostalošću vlastite (nad)nacionalne zajednice, a k tomu i kao argument upotrebljavan radi ostvarivanja aktualnih nacionalno-političkih ciljeva. Među njima je jedno od središnjih  mjesta zauzimalo skoro rješenje Istočnog pitanja, u kojemu su, prema uvjerenju Strossmayera i Račkoga, odlučujuću ulogu trebali odigrati upravo Hrvati skupa s ostalim Južnim Slavenima. Biskup čak tvrdi da je Istočno pitanje u interesu „civilizacije, kršćanstva i slobode“ moguće riješiti jedino „putem i posredstvom što više ojačena, okriepljena i osviešćena jugoslavenstva“.16 Riječ je o, kako kaže, misiji za koju je „naš narod“ predodredio sam Bog koji mu na taj način namjerava dolično nadoknaditi žrtve što ih je dotada bio prinio na oltar kršćanstva i europske civilizacije.17  I s time u vezi Strossmayer smatra da bi Južne Slavene u njihovu nastojanju imala podržati cijela Europa, Austrija i Ugarska jer su njihovi interesi jednaki južnoslavenskim interesima.18  Ujedno izražava solidarnost s kršćanima s one strane graničnih rijeka Save i Une koji, prema njegovu mišljenju, tvore nerazdvojiv element „našeg naroda“ te svoje nade dugoročno polažu u sunarodnjake u Austriji koji dotada za njih praktično ništa nisu mogli učiniti.19  Biskup to kani  promijeniti te u saborskom govoru iz 1861. godine brani zamisao o osnutku sveučilišta u Zagrebu na kojemu bi se školovali također Južni Slaveni koji žive izvan granica Monarhije. Svoju argumentaciju temelji na vjeri da će Južni Slaveni uskoro biti pozvani da se „u interesu kršćansko-evropejske civilizacije“ umiješaju u rješenje Istočnoga pitanja, za što im, kako navodi, nije dovoljna tek fizička kondicija i „srce junačko“ jer se u to vrijeme „vojuje više i odlučuje oružjem duha, nego oružjem materialnim“.20 Stoga se saborske zastupnike uvjerava u neizbježnost osnutka zagrebačkoga sveučilišta čiji se nastanak obrazlaže također obavezom prema čitavu južnom slavenstvu te „podjarmljenoj braći“ u Turskoj,21 među kojima su, kako kaže, oni što su sami počeli osjećati potrebu za višim obrazovanjem.

Od toga Strossmayerova zahtjeva za promjenu Zagreba u obrazovno i prosvjetno središte cijeloga slavenskog juga preostajao je samo korak do spomenute konceptualizacije graničnoga položaja Hrvatske kao mosta između Zapada i Istoka. Po mišljenju hrvatskoga politologa i sociolingvista Ive Žanića na taj se način izvorni drevni koncept predziđa postupno transformirao u oprečnu metaforu, dakle „inkluzivni most koji će se s ekskluzivnim predziđem nadmetati i prepletati do danas“.22 Kako sam već spomenuo, tu su novost u hrvatski ideološki imaginarij i političko mišljenje uveli upravo tvorci ideologije jugoslavizma. Ako se vratimo na njihove poglede na ulogu Hrvata i Južnih Slavena u povijesti te rješenju Istočnoga pitanja, možemo reći da je koncept predziđa u pristupu Strossmayera i Račkoga toj problematici prevladavao prije 1878. godine, a da se nakon Berlinskoga kongresa i austrougarske okupacije Bosne u njihovim tekstovima češće pojavljuje njegova opreka, odnosno most.

Tako Rački već u jesen navedene godine definira JAZU kao značajnu kulturnu sponu između Zapada i Istoka tvrdeći da bi ta institucija trebala i „na polju znanosti krčiti put duševnoj zajednici medju slovinskimi plemeni balkanskoga poluotoka i pomagati jim kod usvajanja i probavljanja zdrava ploda zapadne prosvjete“ te omogućiti Zapadu „da se ovaj upozna s jezikom, s prošlošću, načinom mišljenja i osjećanja tih naroda“.23  Osim toga, a vjerojatno pod dojmom onodobna debakla Osmanskoga carstva na europskome kontinentu, proriče da će JAZU u budućnosti ostvariti još bolje rezultate jer će na „preporodjenu i preobraženu iztoku i u pomladjenoj kroz to narodnoj sviesti naći sve to čvršće i širje uporište“.24  Nekoliko godina poslije Strossmayer javnosti predstavlja spomenutu viziju Hrvatske kao Toskane te Zagreba kao Firence Balkana.25 I on se dakle priklanja konceptu mosta mjesto dotada prevladavajućega predziđa, što je i shvatljivo s obzirom na tadašnju fazu rješenja Istočnoga pitanja. Naime dok većina južnoslavenskih područja na Balkanu još nije bila izbavljena iz turske vlasti, tvorci su ideologije jugoslavizma preko ideologema o antemurale christianitatis branili moralno pravo Hrvata i Južnih Slavena na slobodu, nacionalni teritorij i politički suverenitet. Međutim 1878. godine dolazi do bitna preokreta jer je tada većina slavenskoga Balkana izbavljena iz turske dominacije. Stoga se ne treba čuditi što su Strossmayer i Rački u svojim poznim govorima, spisima i korespondenciji češće upotrebljavali koncept mosta koji doduše, prema riječima Ive Žanića, ne remeti koncepciju Hrvatske kao granice, no ona je otada „dvosmjerna, propusna, pripada dvama svjetovima i obojima je prirodno prožeta“.26 s druge strane valja naglasiti kako su obojica ideologa i nadalje dosljedno branila pravo Zagreba na udio pri odlučivanju o daljnjem razvoju Istočnoga pitanja, odnosno njegove južnoslavenske i bosanske komponente.

U njihovu poimanju te problematike pritom se uvelike odražavao krajnje negativan stav prema islamu. Naime Strossmayer i Rački su temelj Istočnoga pitanja, ali i općenitijeg odnosa između Istoka i Zapada, manje-više reducirali na sukob između kršćanstva i islama koji su shvaćali kao dvoboj Dobra i Zla, odnosno civilizacije i barbarstva. Na stvaranje te pojednostavljene optike nesumnjivo je utjecala ne samo činjenica da su obojica bila kršćanski duhovnici nego i općeeuropska, a pogotovo domaća kulturna tradicija stereotipna pogleda na islam, muslimane i Osmansko carstvo.27  Tim se trima povezanim pojmovima u tekstovima tvoraca ideologije jugoslavizma uostalom redovito dodaju atributi poput fanatičan, ratoboran, barbarski odnosno despotski. Istodobno su obojica zastupala jednako uvjerenje da kršćanstvo i islam predstavljaju dva nespojiva principa te da države zasnovane na temeljima drugačijim od kršćanskih dugoročno nisu sposobne za opstanak. Stoga su također višekratno naglašavali da Osmansko carstvo nije moguće reformirati i proricali njegov neizbježan nestanak jer se ono, za razliku od kršćanskih država, ne temelji na navodnim državotvornim vrijednostima i principima sadržanim u evanđelju, kojemu kršćanske zemlje duguju svoju stabilnost i postignute uspjehe na znanstvenome, umjetničkom, gospodarskom te prosvjetnom polju.28

Neprijateljstvo prema islamu motiviralo je dakako i suzdržan odnos Račkoga i Strossmayera prema Slavenima muslimanske vjere. Premda ih nisu isključivali iz južnoslavenske nacionalne zajednice, vjerska pripadnost te s njom povezana kulturna obilježja bosanskih i drugih slavofonih muslimana u njihovim su očima bila stanovita mrlja i nedvojben hendikep spram kršćanskih pripadnika zamišljenoga nacionalnog kolektiva.29 Zapravo bi se moglo reći da njihova percepcija slavenskih muslimana podsjeća na poslovicu Ne ima Turčina do poturice koju i Rački jednom prigodom spominje u vezi s „odmetni[cima] od života, težnje, radnje i nade naroda jugoslovjenskoga“.30 U tekstovima obojice ideologa zasigurno nećemo naći niti nagovještaja divljenja prema muslimanskoj sredini, običajima i ritualima, koje je činilo nerazdvojiv dio djelâ drugih sljedbenika jugoslavenske ideje, kao što su Ivan Kukuljević Sakcinski, Luka Botić i drugi. Dok se primjerice Kukuljević u svojemu putopisu iz Bosne divio ljepoti i dojmljivosti ezana,31 Rački taj pjev, kojim se muslimanski vjernici pozivaju na molitvu, naziva „mukli[m] glas[om] fanatičnoga muezina“.32

Premda je glavnim ideolozima izvornoga jugoslavizma stran egzotizam, s čijim se elementima susrećemo u djelima nekih njihovih prethodnika, a koji je dosegnuo vrhunac u idealizaciji bosanskih muslimana i prilika u Turskoj s kojima se pojavio njihov politički rival i tvorac konkurentne pravaške nacionalno-integracijske ideologije Ante Starčević, pristup Račkoga i Strossmayera prema islamskomu svijetu može se, po mojemu mišljenju, nazvati orijentalističkim u smislu prijelomne koncepcije orijentalizma književnoga teoretičara i komparatista Edwarda W. Saida.33 Na osnovi svojeg istraživanja došao sam do nedvojbena zaključka da Rački i Strossmayer postupaju u skladu sa zapadnoeuropskom tradicijom koju analizira Said, naime s tradicijom opisivanja i konstruiranja Orijenta kao zrcalne i bitno inferiorne suprotnosti navodno razvijenijoj, civiliziranijoj i prosvjećenijoj Europi, odnosno Zapadu. Ta dvojica ideologa islamskom Istoku pripisuju obilježja poput okrutnosti, bespravlja, iracionalnosti, grešne senzualnosti ili apriorno postulirane nepromjenjivosti, na temelju koje muslimanskim državama i društvima demagoški osporavaju sposobnost regeneracije, demokratizacije i napretka, jer nisu zasnovana na kršćanskim temeljima.34

Kako Rački navodi u govoru upućenu članovima Akademije, što ga je održao u studenome 1878,35 dakle odmah nakon Velike istočne krize: „dočim je iztok pod gospodstvom islama ostao skoro nepomičan, hraneći se samo ostavinom davnijih stečevina i sokom narodnih predaja: zapad si neprekidnim trudom prikupljao silnu zalihu svakovrstna znanja i umienja, te je po novih načelih uredio svoje javne odnošaje.“ Autor stoga naprednijemu Zapadu pripisuje ulogu „prieporoditelj[a] iztoka”, a kao dokaz uspješnosti njegove misije ističe primjer balkanskih naroda kojima „pođe za rukom otresti gospodstvo islama“ nakon čega su navodno počeli spremno i blagotvorno crpiti iz izvora zapadne naobrazbe. No Zapad upozorava da će „narodi iztoka“ primiti njegov „duševn[i] poklad” jedino u slučaju da im bude ponuđen uz nesebične namjere koje isključuju težnju za pokoravanjem Istoka „pod plaštem kulture“. Tako se, kako nastavlja, ne smije ponoviti pogreška što ju je Zapad počinio za križarskih ratova kada „stade iztok osvajati i namitati mu svoje družtvene i državne uredbe“. Rački izražava nadu da će se Zapad naučiti pameti zahvaljujući tomu povijesnom iskustvu „i da će prosvietljeni viek naš polagano ukloniti svaki zametak novom sukobu izmedju naprednoga zapada i na nov život probudjenoga iztoka; pa da kultura neće biti kamenom smutnje nego vezom medju narodi“. Postupno bi se tako, prema njegovim riječima, kulturni odnosi između Zapada i Istoka izjednačili, pa bi došlo i do obnove ravnoteže između zapadne i istočne prosvjete koja je, smatrao je, vladala u srednjovjekovlju. Takav razvoj događajâ međutim pretpostavlja pobjedu kršćanstva nad islamom, koju ideolog jugoslavizma također pretkazuje, pričem je naziva izvorom veselja za „svakoga iskrenoga čovjekoljuba, jer nam prikazuje nesatarivu moć onih idea, kojim imade zapad svoju veličinu i slavu, a iztok svoj spas i uzkrsnuće zahvaliti“.

Iz rečenoga jasno proizlazi da Rački, sukladno sa svojim kršćanskim eurocentričnim svjetonazorom, autoritativno zastupa civilizacijsku superiornost „razvijenoga“ Zapada nad „zaostalim“ Istokom čiji napredak uvjetuje izbavljenjem iz moći islama te dobrovoljnim usvajanjem stečevina zapadne kulture. Međutim on se decidirano protivi političkoj hegemoniji Zapada nad Istokom, što je stav koji se itekako kosi s koncepcijom orijentalizma kao sredstva i instrumenta kolonijalizma i imperijalne ekspanzije, kako ga definira Said. Riječ je o jednoj od specifičnosti hrvatskog orijentalističkog diskursa koja u prvom redu ovisi o činjenici da je Hrvatima iz razumljivih razloga manjkalo ambicija velikih sila što su se gajile u zemljama na koje se usredotočuje Saidova analiza (Britanija, Francuska, SAD). No uzmemo li u obzir spomenutu vjeru Račkoga i Strossmayera u izuzetnu ulogu Hrvata i Zagreba u širenju zapadne kulture i prosvjete na Balkan, postaje očito da se i u hrvatskoj sredini možemo susresti s uvjerenjem u predodređenost vlastita naroda za civilizacijsku misiju u korist manje razvijenoga dijela čovječanstva, koju u našem slučaju utjelovljuju Južni Slaveni što žive s one strane granice Habsburške Monarhije.

Tvorci ideologije jugoslavizma tu su populaciju doduše shvaćali kao nedjeljiv dio vlastita naroda ili bližu rodbinu, tako da nije posrijedi direktna paralela odnosa između kolonizatora i koloniziranoga. No s druge su strane implicitno prisvajali pravo govoriti uime te svoje „braće“ određujući što je za njih korisno – otpor protiv osmanske moći, kršćanska vjera i vrijednosti, usvajanje zapadne kulture i crkvene unije i dr.36  Osim toga Južne Slavene koji su živjeli pod osmanskom vlašću obično su doživljavali ili kao napaćene žrtve turske samovolje što čeznutljivo upiru pogled prema svojim sunarodnjacima u Austriji (kršćani) ili pak kao izopačene i nepouzdane otpadnike (muslimani).37 Takve paternalističke i stereotipne stavove prema mojem je mišljenju moguće smatrati izrazito orijentalističkim, premda se oni u određenim aspektima razlikuju od slike Orijentalca konstruirane u zapadnoeuropskoj i sjevernoameričkoj sredini, koju je analizirao Said. Hrvatski orijentalistički diskurs 19. stoljeća naime izrasta iz posve drukčije povijesne tradicije i iskustava, što su u kombinaciji s onodobnim faktorima, poput male veličine, ograničena značenja i politički ovisna položaja hrvatskoga naroda, stvarali njegove brojne specifičnosti.

Hrvatska zapravo spada u europske zemlje koje su, zahvaljujući svojemu graničnom položaju, stoljećima bile u izravnu kontaktu s muslimanskim svijetom, s time što u njega, za razliku od ostalih južnoslavenskih zemalja, Hrvatska nikad nije bila sasvim uključena. Kako je pokazao austrijski antropolog Andre Gingrich,38  to je povijesno iskustvo, što ga  s Hrvatima do neke mjere dijele primjerice Slovenci, Austrijanci ili Rusi i Španjolci, dovelo do nastanka „relativno cjelovita skupa metafora i mitova“, koji su još u doba prije fomiranja moderna nacionalnog identiteta činili i do danas čine nerazdvojiv dio narodne i elitne kulture tih naroda. s time u vezi Gingrich govori o tzv. pograničnom orijentalizmu (frontier orientalism) koji se od klasična Saidova kolonijalnog orijentalizma razlikuje primjerice po spomenutoj paralelnoj prisutnosti u elitnoj i narodnoj kulturi; po činjenici da Orijentalca prikazuje ne samo kao podčinjena i nesamostalna Drugoga nego i kao smrtnu prijetnju (Turčina); ili po tome da određenoj pograničnoj zemlji i njezinu stanovništvu pridaje vjekovno poslanje što se temelji na obrani kršćanstva i civilizacije od neprijatelja. Navedene metafore i mitovi, među kojima ključno mjesto zauzima ideologem o predziđu, bili su dakle duboko ukorijenjeni u kolektivnoj svijesti te su kao takvi izravno poticali na primjenu od strane nacionalnih ideologa 19. stoljeća. Kako potvrđuje opisana dvojna konceptualizacija graničnoga položaja Hrvatske u ideologiji jugoslavizma, hrvatski nacionalni pokret u tome smislu nije bio iznimka.

 

SUMMARY

Bulwark and Bridge: Symbolic Conceptualization of the Frontier Position of Croatia in the Original Yugoslavism

The paper deals with the symbolic conceptualization of the frontier position of Croatia in the original form of the Croatian national-integrational ideology of Yugoslavism formulated at the beginning of the 1860s by Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. For centuries, Croatia had been a territory at the border of two worlds – Western Christian Europe and Islamic Orient, i.e. Habsburg Monarchy and Ottoman Empire. This position attained its symbolic dimension in the form of an ideologeme about Croatia as the bulwark of Christianity, which played an important role in the self-perception of Croats. However, in the second half of the 19th century this ideologeme underwent a transformation into a conception of Croatia as the bridge between West and East. This change was initiated by the above mentioned ideologues of the Original Yugoslavism in their articles and public speeches after the Austro-Hungarian occupation of Bosnia and Hercegovina (1878). On the basis of analysis of their texts, the author strives to follow, describe and explain the transformation of the symbolic conceptualization of the frontier position of Croatia. He pays particular attention to two aspects of the researched subject: 1) conceptualizing of the role of Croats in the history and solving of the Eastern Question as well as in mediating and spreading of the Western culture in the Balkans, 2) specifics of the Croatian orientalist discourse which is imlicitly present in such interpretations of the historical and cultural mission of one's own nation.

Key Words: Croatia, Eastern Question, antemurale christianitatis, Yugoslavism, Strossmayer, Rački, frontier orientalism

 

 

 1 Usp. Petr STEHLÍK, Između hrvatstva i jugoslavenstva: Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideologija 1832–1978.Zagreb 2015; Mirjana GROSS, Vijek i djelovanje Franje Račkoga. Zagreb 2004. [natrag]

 2 Franjo RAČKI, Misli jednoga Hrvata nedržavnika o iztočnom pitanju. In: Pozor (Zagreb), br. 204, 16. 9. 1862. [natrag]

 3 Usp. isto. [natrag]

 4 F. Rački, Svečano slovo predsjednika dra. Fr. Račkoga. In: Ljetopis JAZU (Zagreb) 5, 1890, str. 91. [natrag]

 5 ISTI, Misli, In: Pozor (Zagreb), br. 204, 16. 9. 1862. [natrag]

 6 Isto. [natrag]

 7 Recenzija knjige Ivana Kukuljevića Sakcinskoga iz pera Račkoga Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari. In: Književnik 1, 1864, str. 131. [natrag]

 8 Isti, Besjeda predsjednikova. In: Rad JAZU (Zagreb) 1, 1867, str. 45. [natrag]

 9 Isto. [natrag]

 10 Isto, str. 47. [natrag]

 11 Isto, str. 46. [natrag]

 12 Isto. [natrag]

 13 Usp. Josip Juraj STROSSMAYER, Izabrani politički i književni spisi. Zagreb 2005, str. 89–91, 99–100, 143, 172–173, 188, 229–230. [natrag]

 14 Isto, str. 89. [natrag]

 15 Isto, str. 89–90. [natrag]

 16 Isto, str. 132. [natrag]

 17 Usp. isto, str. 90, 101, 143–144, 172–173. [natrag]

 18 Usp. isto, str. 101, 132, 144. [natrag]

 19 Usp. isto, str. 103. [natrag]

 20 Isto, str. 101. [natrag]

 21 Doslovno tvrdi: „dužni smo u interesu cieloga slavenstva na jugu; dužni smo i braći našoj, koja pod turskim jarmom stenje; [...] u sredini našoj utemeljiti sveučilište.“ (Isto, str. 103) [natrag]

 22 Ivo ŽANIĆ, Simbolični identitet Hrvatske u trokutu Raskrižje – Predziđe – Most. In: Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova. Sarajevo 2003, str. 173. [natrag]

 23 F. RAČKI, Besjeda predsjednika dra. Fr. Račkoga. In: Rad JAZU (Zagreb) 45, 1878, str. 227. [natrag]

 24 Isto. [natrag]

 25 Usp. J. J. STROSSMAYER, Izabrani politički i književni spisi, str. 292–293. [natrag]

 26 I. ŽANIĆ, Simbolični identitet Hrvatske, str. 174. [natrag]

 27 Usp. Božidar JEZERNIK (ed.), Imagining ‘the Turk’. Cambridge; Andrew WHEATCROFT, Infidels: a History of the Conflict Between Christendom and Islam. London 2003. [natrag]

 28 Usp. npr. F. RAČKI, Misli, In: Pozor (Zagreb), br. 199, 30. 8. 1862 ili J. J. STROSSMAYER – F. RAČKI, Politički spisi: rasprave, članci, govori, memorandumi. Zagreb 1971, str. 144. [natrag]

 29 Usp. P. STEHLÍK, Bosna, str. 119–125. [natrag]

 30 Isto, str. 353. [natrag]

 31 Usp. Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Putovanje po Bosni. In: I. Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela, Zagreb 1997, str. 337. [natrag]

 32 F. RAČKI, Misli, In: Pozor (Zagreb), br. 198, 29. 8. 1862. [natrag]

 33 Usp. Edward W. SAID, Orientalism. New York 1978. [natrag]

 34 Usp. P. STEHLÍK, Bosna, str. 119–125. [natrag]

 35 Usp. F. RAČKI, Besjeda predsjednika dra. Fr. Račkoga, str. 224–227. Svi citati u idućem ulomku preuzeti su iz navedenog izvora. [natrag]

 36 Usp. P. STEHLÍK, Bosna v ideologii jihoslovanství Franja Račkého a Josipa Juraje Strossmayera. In: Slovanské historické studie 37, 2012, str. 411–464. [natrag]

 37 Usp. isto. [natrag]

  38 Usp. Andre GINGRICH, Frontier Myths of Orientalism: The Muslim World in Public and Popular Cultures of Central Europe. In: Bojan Baskar – Borut Brumen (eds.), Mediterranean Ethnological Summer School, Vol. II. Lubljana 1998, str. 99–127. [natrag]

 

Tekst je prvotno objavljen u knjizi Symbole władzy – władza symboli (Kraków 2014, str. 229–240). On je međutim preinačen svojevoljnim uredničkim intervencijama. Ovdje se objavljuje u izvornom obliku uz dopuštenje autora.