Očigledno je da se u raznim kulturnim situacijama uspostavljaju različiti tipovi odnosa između književnosti i kolokvijalnog jezika. U pojedinim razdobljima književne konvencije dopuštaju samo neke moduse infiltriranja svakodnevnog usmenog jezika i njegovih regionalno, lokalno, klasno i (sub)kulturno specifičnih inačica u jezik literarnog teksta. Drugi su ekstrem razdoblja svjevrsnih procvata kolokvijalizirane književnosti, poput onoga kod nas potkraj 90-ih i nekoliko godina poslije. Detekcija raznih finesa reprezentiranja kolokvijalnoga jezika u pisanom fikcijskom tekstu svakako je jedna od zahvalnijih stilističkih tema, no bavljenje njome ne mora biti cijepljeno ni od interpretacije politike tekstova koji se čitaju.

 

Književne uporabe raznih varijanata kolokvijalnog jezika bile su predmetom pozornosti mnogih proučavatelja književnosti, pa i stilističara, a neki od njih bili su posebno zainteresirani za političke implikacije tekstova u kojima se oni rabe. Roger Fowler, primjerice, u svojem tekstu Anti-language in fiction propituje subverzivnost žargoniziranih stilova romana Paklena naranča A. Burgessa i Goli ručak W. S. Burroughsa. Stilističarka Pascale Gaitet pak istražuje uporabe slenga i jezika radničke klase u francuskim romanima 19. i 20. stoljeća, ispitujući njihovu subverzivnost spram legitimnog jezika i vrijednosti građanske klase. Može se podsjetiti i na Bahtinovo glorificiranje karnevaleskne književnosti koja svojom heteroglosijom, u kojoj značajnu ulogu imaju i govorni jezici puka, prijeti stabilnosti ne samo jezične nego i političke hijerarhije. Pitanja povezana s prethodno natuknutim temama o strategijama i efektima književnih uporaba kolokvijalnoga jezika i njegovih inačica ulaze u obzor kontekstualističkih i kritičkih orijentacija u suvremenoj stilistici. Njih karakterizira zainteresiranost za suodnos stila i konteksta u kojemu se proizvodi i recipira tekst, kao i to da se stilističko čitanje shvaća kao svojevrsna društveno angažirana praksa, usmjerena na detektiranje strategija održavanja ili potkopavanja (represivnih) odnosa moći u društvu, iščitljivih na stilskoj razini teksta. Takvim se pristupima pri čitanju teksta uzimaju u obzir razni aspekti povezani s njegovom produkcijom i recepcijom: jezične i diskursne restrikcije u nekom razdoblju, književne konvencije, tekstualni prethodnici, književni trendovi, izdavačke prakse, diskursni položaj autora, lingvistički horizont i rodna, rasna, politička, nacionalna i klasna pripadnost autora, ciljana publika, recepcija kod različito profiliranih čitatelja i dr.

 

Neki od opisanih momenata kontekstualističko-kritičkog tipa čitanja mogu se iskoristiti i pri interpretaciji onog dijela suvremene hrvatske proze u kojoj se zapaža znatna prisutnost kolokvijalnog jezika, a ovdje bismo posebno svratili pozornost na onu prozu u kojoj je prisutniji urbani kolokvijalni jezik odnosno sleng. Kao zlatno doba ove proze moglo bi se odrediti razdoblje od 1999. do 2007. godine, a moglo bi se kazati da su početak njezine „uzlazne faze” označile Perišićeva knjiga Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas iz 1999. i Šimpragine priče objavljivane u to vrijeme pod pseudonimom u časopisima. U sljedećih nekoliko godina, za vrijeme intenzivne popularizacije domaće proze, pogotovo posredstvom FAK-a, objavljeno je više ključnih knjiga: Perišićeva zbirka priča Užas i veliki troškovi, Popovićev roman Izlaz Zagreb jug, Radakovićeva zbirka priča Porno, Mraovićev Konstantin Bogobojazni, Kulenovićev roman Jeleni na kiši i dr. Sljedećih godina kao da dolazi do stanovite stagnacije tog proznog tipa, sve do 2006. i 2007. godine. Potonje su obilježile knjige Putovanje u srce hrvatskoga sna i Pušiona V. Bulića, Metastaze I. Balenovića, Anastasia D. Šimprage, Oči E. Popovića i Naš čovjek na terenu R. Perišića.

 

Svakako se bez dvojbe može kazati da su najvažniji tekstualni prethodnici te proze priče i romani proze u trapericama. Flakerova definicija toga modela kao proze u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač koji izgrađuje svoj osebujni stil na temelju govorenog jezika gradske omladine i osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strukture, kao i njegov opis tog modela doista umnogome koreliraju s poetikama ovdje odabranoga korpusa. Smatramo da bi se u njemu mogla izdvojiti i dva relativno autonomna stilsko-poetička tipa, a ta podjela imala bi svoj adekvat i u Flakerovu modelu. s jedne strane, u toj su prozi u znatnoj mjeri zastupljeni likovi društvenih marginalaca, pa i socijalno problematičnih subjekata, poput (verbalno) agresivnijih urbanih frajera, navijača, narkomana, rekonvalescenata i (od PTSP-a oboljelih) branitelja. U tim tekstovima obično je naglašena i tendencija „autentičnoj” reprezentaciji žargonskog diskursa u dijalozima i prikazima usmenoga kazivanja. U tim se tekstovima često stilizira žargonski diskurs mladih Zagrepčana, adolescenata tijekom 80-ih i 90-ih. Taj je diskurs, međutim, ovdje gotovo sasvim „cijepljen” od socijalno kritičnoga slobodarskog potencijala, a pritom ni njegovi govornici nisu baš laskavo prikazani. Taj tip proze često karakterizira i brutalni pripovjedač, a tip stilizacije žargonskoga diskursa uvelike je srodan onome iz Majdakovih romana. Prikazima likova ovdje se u pravilu ne tendira izazivanju jednodušne empatije ili identifikcije kod čitatelja, za razliku od prikaza likova u prozi drugoga tipa.

 

Drugi tip karakterizirali bi flakerovski „inteligentni” pripovjedači odnosno prikazi „permanentnih adolescenata”, urbanih rokera, partijanera i njima sličnih autsajdera. Likovi tih romana i priča u pravilu su odgojeni na rock-glazbi i popularnoj kulturi, odrasli bilo na gradskim ulicama (Radakovićev Boro, Mraovićev Konstantin, Popovićev protagonist), bilo u provinciji pa premješteni na velegradski asfalt (Perišićev roker, Bulićev Denis Lalić). Za razliku od prvog tipa likova oni su u većoj mjeri društveno prilagođeni, ali u njima se nerijetko odigrava i konflikt između vlastitog autsajderskog svjetonazora i društvenih konvencija ili tradicionalnih vrijednosti. Njih karakterizira i interes za sofisticiranije promišljanje društvene zbilje, pa i tzv. visoku književnost, oni su često pisci, novinari i sl. Širega lingvističkoga horizonta od likova proze prvoga tipa, oni se često izražavaju svojevrsnim hibridnim diskursima, koji su u manjoj ili većoj mjeri socijalno reprezentativni, ali pretežno ipak manje od diskursa likova iz prvoga tipa. Zbog prisutnosti žargoniziranih hibridizacija, u kojima se žargon spaja s obilježjima „intelektualističkog” i/ili „poetskog” diskursa, a u nekim slučajevima i zbog sklonosti tzv. otežaloj formi, kao srodnik te proze mogao bi figurirati Majetićev roman Čangi.

 

Što se tiče pojedinih stilističkih razina, piscima koji posežu za varijantama kolokvijalnog jezika otvara se mogućnost da u većoj mjeri osamostale njihove grafije, što može biti i simboličan čin „priznavanja” posebnosti stanovitoga varijeteta, pa i otpora ortografiji, legitimnome jeziku i moći koja se s njima povezuje. U svakom slučaju, inzistiranje na posebnim načinima pisanja može indicirati neki tip dijaloškoga odnosa teksta spram legitimnoga jezika i samoga varijeteta. Primjerice, u tekstovima suvremene žargonizirane proze vrlo uobičajeno „fonetsko” bilježenje kolokvijalnih i žargonskih anglizama predstavlja opću tendenciju koja u pravilu indicira afirmativan dijalog spram urbanoga žargona i pratećih svjetonazorskih silnica. Taj se afirmativni dijalog ogleda i u redovitom izostanku kurziviranja i sličnih tipova markiranja kolokvijalizama i žargonizama u tekstovima te proze, pa i u onim romanima i pričama u kojima se obilježja žargona pojavljuju u hibridnim spojevima s obilježjima različitih tipova diskursa karakterističnih za standardni jezik. U okviru ove teme zanimljiva je i specifična „radikalna“ grafija za kajkavske govore, pa i za zagrebački sleng, u tekstovima Borivoja Radakovića, kojom se i specifični „srednji“ kajkavski palatali reprezentiraju grafemima „č“ i „dž“ (iduči, reč, ič, ludžakinja, ledža), što može konotirati intenciju da se kajkavština prida dignitet autonomnoga jezika, čime Radaković na grafijskoj razini svojega pisma zapravo djeluje u skladu s nekim svojim stavovima izrečenima u javnome prostoru.

 

Što se tiče plana leksika i frazeologije u ovoj prozi, u usporedbi s prozom u trapericama, generalno gledajući, diskurs likova i pripovjedača mnogo je agresivniji, pa i vulgarniji. Treba samo usporediti žestinu diskursa Bože, Žendre, Krpe ili Denisa s opreznom eliptičnošću i eufemističnošću u Majdakovu romanu Kužiš, stari moj. Veći broj vulgarizama u toj prozi svakako svjedoči o manjem broju estetskih zabrana u suvremeno doba, no to ne znači da neki drugi načini uporabe žargonskog i kolokvijalnog leksika i frazeologije još uvijek ne posjeduju stanovite defamilijarizacijske, subverzivne i srodne potencijale. Iz te su perspektive spomenuti hibridni diskursi, sa svojim žargoniziranim hibridizacijama, posebno zanimljivi. U suvremenoj se prozi sintetiziranjem obilježja inače vrlo različitih jezika često kreiraju specifični „artificijelni” stilovi (Popović, Radaković, Mraović) s manjim ili većim očuđujućim potencijalom, parodiraju visoki stil i drugi tipovi diskursa (politički, medijski, tradicionalistički) nespojivi sa svjetonazorom lika/govornika žargona (Perišić, Mraović), a ponegdje su one karakteristične i za specifične žargonizirane esejističke ekskurse (naročito kod Perišića).

 

Stilistički je vrlo interesantan i leksik u Ivančićevu Robiju K. U njemu se pojavljuju ne samo mnogi žargonizmi, i to počesto oni karakteristično splitski, nego i mnogi Ivančićevi „žargonoliki” neologizmi. Nerijetko, doduše, nije lako razdijeliti stvarne slengizme od Ivančićevih neologizama, pa bi se u sljedećim primjerima mogla omaknuti i poneka ne-autorska riječ ili fraza: rovoljub (prema rodoljub), kaptolik (prema katolik), bojišlise (u naslovu priče Povratak s bojišlise), raskalašnjikov, hebrangica (po uzoru na kape titovke), petakolinaš (prema petokolonaš, ali i prema peta i kolino), Operacija Pljesak, svinjska alka itd. Uz to što upućuju na kreativnost autora, takve i slične igre riječima jedno su od najvažnijih sredstava defamilijarizacije i potkopavanja ključnih znakova i ideologema raznih opresivnih tipova diskursa, posebno nacionalističkog, što u kontekstu dominantnih diskursa hrvatskih 90-ih, pa i poznatih akcija usmjerenih protiv Ferala u kojemu je Robi K. objavljivan (tužbe za „duševne boli”, mobiliziranje Ivančića), posebno dobiva na težini. Njima, kao i nekim drugim svojim obilježjima, diskurs Robija K. možda u ponajvećoj mjeri u odabranom korpusu oprimjeruje politički subverzivne potencijale uporabe slenga ili tipično žargonskih obilježja u književnosti.

 

U suvremenoj prozi kolokvijalni jezik i žargon rabe se na razne kreativne načine, bilo da se iskorištavaju njihovi „prirodni” potencijali, kao što to, primjerice, čine Šimpraga raznim postupcima hiperboliziranja i Ivančić svojim neologizmima, bilo da se tendira kreiranjima više ili manje originalnih i začudnih literarnih stilova raznim tipovima hibridizacija. Što se tiče političkih implikacija reprezentacije žargona i njegovih govornika, već zbog pretežne familijariziranosti svih ovdje razmatranih autora sa žargonom lako se daje naslutiti da se u tim tekstovima pretežno ne tendira stigmatiziranju pojedinih generacijskih i supkulturnih socijalnih skupina, pa ni ti njihova jezika. Doduše, pojedini među tim tekstovima zapravo manje upućuju na subverzivne impulse i potencijale žargona, a više na njegovu povezanost s pojedinim dominantnim (konzervativnim) diskursnim i ideološkim silnicama u suvremenom diskursnom polju. Demistifikacija je slenga, međutim, ovdje često ublažena isticanjem kreativnih retoričkih i pripovjednih obilježja žargonskoga diskursa, što u pojedinim slučajevima (Kavice Andreja Puplina) može podrazumijevati i dovođenje čitatelja u ambivalentnu poziciju. s druge strane, teško bi se moglo govoriti i o tome da koji od ovdje razmatranih tekstova tendira neupitnoj glorifikaciji žargona. Premda se u nekima od njih može primijetiti i stanovito romantiziranje buntovnosti mladih urbanih subjekata i njihova jezika, i u njima je u pravilu istovremeno na djelu i tendencija njihovu demistificiranju. Primjerice, detronizacija generacijskih i svjetonazorskih iluzija jedan je od središnjih problema Perišićevih priča i romana Naš čovjek na terenu, a Bulićev buntovnik Dena u oba moguća završetka romana Putovanje u srce hrvatskoga sna skončava u nepovoljnoj situaciji za njegovo buntovništvo, pa i za sleng s kojim je ono bilo „linkano”.

 

Kao što podsjeća Michael Adams, žargon se u prošlosti često povezivao s nižim socijalnim slojevima, ilegalnim ili zakonski sumnjivim djelatnostima i s vulgarnošću, no danas živimo u mnogo permisivnijim društvima u kojima njegova subverzivnost više nije toliko neupitna. Slično je i s uporabom slenga u književnosti, koja u suvremeno vrijeme više svakako ne izaziva sablazan. Kao podoban „materijal” za književnu uporabu žargon se kod nas etablirao još prije nekoliko desetljeća – tipovi subjekata i načini uporabe žargona u domaćoj književnoj prozi dobrim su dijelom već anticipirani, pa i kodificirani prozom u trapericama. Stoga ne iznenađuje da kod povlaštenih čitatelja ni suvremeni žargonizirani tekstovi uglavnom ne nailaze na znatniji otpor. Barem je tako kod većine najutjecajnijih suvremenih književnih kritičara, koji te tekstove i pretežno pozitivno vrednuju. Neki od tih tekstova dobivaju i prestižne književne nagrade, uvrštavaju se u antologije i prevode, pa tako možda pronalaze i put do kanona.

 

Unatoč pretežno dobrom prijemu kod kritike, sasvim je izvjesno da se ta proza javlja i kao reakcija i kao opozicija nekim dominantnim diskursnim strujanjima, i književnim i neknjiževnim, u doba svojeg objavljivanja. O tome svjedoče ne samo pojedine izjave samih autora nego i usporedba stanja u hrvatskoj proznoj produkciji u 1990-ima koje je prethodilo svojevrsnom (ponovnom) prodoru žargoniziranih tekstova potkraj desetljeća. Pojednostavljeno, književna situacija koja prethodi tome prodoru specifična je po relativno malom broju od strane kritike izrazitije pozitivno vrednovanih fikcijskih proznih tekstova. Uvelike kolokvijaliziranim i žargoniziranim diskursom oponira se donekle i državotvornoj književnosti, čiji je glavni reprezentant možda proza Ivana Aralice, kao i visokoparnom patriotskom diskursu, u kojemu riječi i fraze poput naroda, slobode, suverenosti i sličnih zasjenjuju tzv. malog čovjeka, pa i urbanoga marginalca te njegov jezik i viđenje društvene situacije. Kao predmet oponiranja nije nevažna ni često zapažana pretežna „ukočenost” diskursa ondašnje književne, filmske i kazališne produkcije, u kojima se relativno malo pozornosti posvećuje lokalnim, regionalnim i socijalnim specifičnostima jezika likova odnosno uvjerljivosti njihova govora.

 

Sam koncept FAK-a u kojemu je jedan dio spomenutih pisaca sudjelovao (Radaković, Popović, Mraović, Kulenović, Perišić), prisutnost pisaca u medijima i njihove izjave, mjestimice i odabir izdavača (uglavnom oni koji imaju „liberalniju” reputaciju i omogućuju relativno široku distribuciju), ali i pristupačnost samih pisama, u kojima žargon uglavnom nije „materijal” za zahtjevne stilske eksperimente, mogu uputiti na to da je ciljana publika tih tekstova uglavnom ona mlađih godišta, urbanog senzibiliteta, obrazovanija i liberalnoga svjetonazora, publika koja je također nesklona artificijelnosti kulturnoga diskursa i nacionalističkoj retorici 1990-ih. Pa ipak, dok javni nastupi prozaika i oni sami postaju sve zanimljiviji glavnostrujaškim medijima, pristupačnost uvelike kolokvijaliziranih stilova njihovih tekstova čini potonje potencijalno utrživima i široj publici. Neki od pisaca žargonizirane proze, međutim, istovremeno se ne klone ni od mogućnosti da se njihovi tekstovi proglase Književnošću, pa se u pojedinim slučajevima može govoriti i o ambivalentnoj poziciji, istovremenoj tendenciji da se bude i subverzivnim, prodavanim i književno priznatim, koja se manifestira i u njihovu djelovanju i izjavama, ali i na razini stila njihove proze.

 

 

Tekst se ovdje objavljuje uz dopuštenje autora.