Odgovor na pitanje što je to hrvatska književnost u BiH iznimno je složen. Svaki pokušaj preciznijeg definiranja ovog dinamičnog književnog sustava neminovno prati dvije vrste problema. U jednu se skupinu svrstavaju problemi neknjiževne naravi (ideologija, politika i sl.), dok se u drugoj pojavljuju pitanja metodološke (književnoznanstvene) naravi. Ovi potonji najočitije dolaze do izražaja onda kad se postavi pitanje: kako definirati a, slijedom toga, i primjereno književnopovijesno prezentirati pretpostavljeni književni sustav.

 

Navedene skupine problema (neknjiževni i metodološki) međusobno su povezani i na neki način uvjetovani. Utječući jedni na druge svojim mehanizmima oblikuju strukturu književnopovijesnog prikaza stvarajući ujedno i našu predodžbu o navedenom sustavu.

 

U stvaranju slike o hrvatskoj književnosti u BiH važnu ulogu imaju i povijesti književnosti kao sabirališta najvažnijih dostignuća nacionalne baštine i mjesto u kojemu se oblikuje književni kanon sa svim implikacijama koje sobom nosi. U tom obzoru gledano, istraživanje načina na koji su, o hrvatskoj književnosti u BiH, pisali neki od značajnijih povjesničara hrvatske književnosti može biti višestruko korisno. Ono može pokazati „opću“ sliku tog književnog sustava, istodobno nudeći različite metodološke koncepte koji mogu biti korisni orijentiri za istraživanje hrvatske književnosti u BiH u budućnosti.

 

Za potrebe ovog istraživanja izdvojeno je nekoliko poznatijih povijesti hrvatske književnosti: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100–1941. (1944./1993.) Slavka Ježića, Povijest hrvatske književnosti Ive Frangeša (1987.), Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeća Miroslava Šicela (1997.) te povijesti hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka (2003.) i Dubravka Jelčića (2004.). Dijelovi navedenih povijesti hrvatske književnosti koji se bave hrvatskom književnosti u BiH bit će analizirani s obzirom na pet, za metodološkoformacijski način analize, ključnih pitanja: izbor pisaca i djela, periodizacija, recepcija, vrednovanje i književnopovijesna interpretacija.1

 

 

Izbor pisaca i periodizacijski raspored ili tko je „naš“ i gdje je komu mjesto?

 

Istraživanjem povijesti hrvatske književnosti kao mjesta unutar kojega se rekonstruira i interpretira književna prošlost može se doći do određenih saznanja na kojim je načelima izvršen izbor pisaca i djela te njihovo periodizacijsko raspoređivanje.

 

Načelno govoreći, među odabranim povjesničarima književnosti nema konsenzusa oko „izbora“ pisaca čija djela tvore korpus pretpostavljenog sustava hrvatske književnosti u BiH. Unatoč tomu, iz činjenice da se u, metodološki različito koncipiranim povijestima književnosti, neki pisci pojavljuju učestalo može se, makar i načelno, utvrditi koji pisci i djela čine njegovu jezgru.

 

Tko su, dakle, prema odabranim povjesničarima književnosti, pisci hrvatske književnosti u BiH i kako su njihovi opusi periodizacijski raspoređeni?

 

Ježićev periodizacijski raspored i odabir pisaca i djela izgleda ovako:

 

U poglavlju Hrvatska pismenost u srednjem vijeku spomenuo je neke od najstarijih pisanih spomenika koji su predstavljeni kao bosanskohercegovačka i hrvatska književna baština. Među njima je naveo: Ispravu Kulina bana (1189.), Hrvojev kodeks, Batalovo evanđelje, Hvalov rukopis, Radosavljevo evanđelje. U poglavlju posvećenom Književnosti katoličke obnove i baroka (17. stoljeće), u okviru manje cjeline naslovljene kao Književni rad franjevaca u Bosni, ukratko je prezentirao književni rad Matije Divkovića, Stjepana Matijevića, Pavla Posilovića, Pavla Papića, Ivana Bandulavića i Ivana Ančića. Uz njih je, u poglavlju nazvanom Književnost Hrvata muslimana u Bosni (arapskim pismom), pisao o sljedećim piscima: „poturčenom Erdeljcu Muhamdu“2 (poznatom po pjesmi Chirvat-türkisï – Hrvatska pjesma), Hadži Jusufu, Muhamedu Hevajiu Uskufiju i Hasanu Kaimiju. Ježić je obrazložio razloge njihova uvrštavanja u Hrvatsku književnost riječima: „Bez veze s idejnim sadržajem katoličke obnove u Bosni, ali zbog pokrajinske i vremenske veze s njome, spominjemo ovdje i rad muslimanskih Hrvata iz Bosne.“3

 

U poglavlju Racionalizam i narodno prosvjećivanje, u cjelini naslovljenoj kao Dizanje vjerskog osjećaja i narodne svijesti među Hrvatima pod tuđim gospodstvom, predstavio je pisce: Ivana Filipovića Grčića, Stjepana Margitića–Markovca, Tomu Babića, Lovru Šitovića Ljubuškog, Filipa Lastrića. Uz njih je nabrojao i imena franjevačkih pisaca iz 18. stoljeća: Marka Dobretića Jezerčića, Luku Vladimirovića, Vicu Vicića i Jerolima Filipovića.

 

Poglavlje posvećeno književnosti hrvatskog romantizma (Hrvatski romantizam od apsolutizma do nagodbe 1849–1868.) podijelio je u više manjih cjelina. U jednoj od njih, nazvanoj Manji pisci, Ježić je, uz nekolicinu pisaca (D. Jarnevićevu, V. Nikolića, J. Tombora, I. Filipovića, braću Ferdu i Mijata Stojanovića i dr.) spomenuo i Ivana Franju Jukića te Martina Nedića. Nešto kasnije, kao pisca razdoblja nazvanog Od listopadske diplome do nagodbe s Madžarima (1860–1868.), predstavio je i fra Grgu Martića, smještajući ga u skupinu „manjih pisaca“ uz I. Trnskog, N. S. Strižića, I. Dežmana i dr. U okviru poglavlja Realizam i naturalizam predstavio je Vladimira Treščeca–Branjskog (zbog činjenice da se u djelima bavio tzv. bosanskim temama), potom Ivana Miličevića, Osmana Nurija Hadžića, Edhema Mulabdića. Veliki prostor posvetio je Silviju Strahimiru Kranjčeviću. Nakon predstavljanja Kranjčevićeva opusa, mjesto u povijesti hrvatske književnosti, u cjelini nazvanoj Ostali pjesnici, dobili su: Josip Milaković, Tugomir Alaupović, braća Ostojić (Ivan Kazimir, Mato i Nikola), Safvet Bašagić te Stijepko Ilijić.

 

U poglavlju Artizam hrvatske moderne, nacionalizam predratne generacije i Prvi svjetski rat (1895–1918.) Ježić je prezentirao opus Tina Ujevića, a u okviru cjeline nazvane Predratna generacija društvenih i nacionalnih buntovnika obradio je opus Ive Andrića. U cjelini posvećenoj fenomenu katoličke moderne upozorio je na književne prinose Ivana Evađelista Šarića i Štefe Jurkić.

 

U pretposljednjem poglavlju Hrvatske književnosti posvećenom književnosti između dvaju svjetskih ratova, u kojemu je predstavio razdoblje ekspresionizma, Ježić je, uz braću Antuna Branka i Stanislava Šimića te Tina Ujevića, upozorio i na dramatičara Ahmeta Muratbegovića.

Ivan Softa i Alija Nametak pisci su koje je smjestio u razdoblje posvećeno književnosti poslije 1925. godine. Njihovim je opusima zaokružio predstavljanje književnog korpusa hrvatske književnosti u BiH.

 

Povjesničar hrvatske književnosti, Ivo Frangeš, u svojoj znamenitoj Povijesti hrvatske književnosti gotovo i ne spominje pisce hrvatske književnosti u BiH. Od književnika koji bi mogli pripadati navedenom krugu on tek usputno spominje Grgu Martića i Ivu Andrića. Detaljnije se osvrće na djelo Silvija Strahimira Kranjčevića.

 

Najviše pisaca, kad je riječ o hrvatskoj književnosti u BiH, obrađeno je u poglavlju posvećenom međuratnoj književnosti. Po Frangešovu izboru to su: Hasan Kikić, Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Stanislav Šimić, Nikola Šop, Frano Alfirević. U poglavlju Suvremena književnost Frangeš je istražio opus Novaka Simića.

 

Pisci hrvatske književnosti u BiH dobili su svoje mjesto i u Hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća Miroslava Šicela. Raspoređeni su kronološkim slijedom. U okviru poglavlja posvećenog književnosti baroka (17. stoljeće) Šicel je ukratko predstavio opus Matije Divkovića. Grgu Martića i Ivana Franju Jukića obradio je u poglavlju o predromantizmu i romantizmu. U razdoblju predrealizam i realizam (1860–1892.) predstavio je Edhema Mulabdića, Adalberta Kuzmanovića, Ivana Miličevića, Osmana Aziza, Safveta Bašagića. U 90–tim godinama 19. stoljeća, uz već navedene pisce, po Šicelovim navodima, djelovali su i Josip Milaković, Tugomir Alaupović, Milka Pogačić, Jagoda Truhelka. U tom razdoblju najviše je prostora, očekivano, dobio Silvije Strahimir Kranjčević koji se, prema Šicelovim riječima, svojim djelom uzdigao visoko „iznad inače sivog poetskog prosjeka“4 književnosti njegova doba.

 

U poglavlju Književnost prve polovice dvadesetog stoljeća (1916–1950.) Šicel je predstavio književne opuse Antuna Branka Šimića i Tina Ujevića. U okviru ovog perioda, kao dio cjeline koju naziva pretežito psihološkim i socijalnim realizmom, odnosno sintetičkim realizmom, prezentirao je književnike: Franu Alfirevića, Nikolu Šopa, Lucijana Kordića. Kao predstavnike tzv. međuratnog razdoblja izdvojio je Aliju Nametka, a potom, kao „prozne pisce izrazito kritičko-socijalne komponente“, Hasana Kikića i Novaka Simića. Od dramskih pisaca navedenog razdoblja izdvojio je Josipa Kulundžića.

 

Novak Simić, Ivan Kušan, Fadil Hadžić, Tomislav Ladan, Vitomir Lukić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Mario Suško i Stanislav Šimić pisci su koji su sudjelovali u književnom razdoblju koje je Šicel označio kao Književnost druge polovice dvadesetog stoljeća (1950–1990.).

 

Izbor i periodizacijski raspored pisaca u Povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića također ima svoje osobitosti. U prvom poglavlju nazvanom kao Srednjovjekovna književnost Jelčić je upozorio na neke od najstarijih pisanih spomenika. Posebnu pozornost posvetio je Humačkoj ploči iz 11. stoljeća za koju je rekao da je „svojevrsni pandan Baščanskoj ploči“.5 Uz nju je spomenuo i druge pisane spomenike poput Natpisa Kulina bana, Listine Kulina bana (1189.), Isprave Kulina bana (1189.) te Hrvojeva misala (1404.).

 

Književnost baroka obradio je s posebnim naglaskom na „duh katoličke obnove“ predstavljajući pisce: Ivana Bandulavića, Pavla Posilovića, Ivana Ančića, Stjepana Matijevića. Dosta prostora posvetio je Matiji Divkoviću kojega je izdvojio kao najvažnijeg među navedenim piscima iz BiH.

 

Stilski pluralizam 18. stoljeća naslov je poglavlja u kojemu je predstavio opuse: Stjepana Markovca Margitića, Tome Babića, Lovre Šitovića, Filipa Lastrića. Razdoblje kasnog romantizma i ranog predrealizma „rezervirao“ je za pisce: Martina Nedića, Ivana Franju Jukića i Grgu Martića. U okviru poglavlja Hrvatski književni realizam predstavio je književni opus S. S. Kranjčevića te nabrojao pisce iz Kola sarajevskih kulturnih radnika u kojemu su, kako je istaknuo, pored književnika bili i znanstvenici čija je imena popisao ovim slijedom: Tugomir Alaupović, Đuro Bujher, Ljuboje Dlustuš, Ljudevit Dvorniković, Kosta Hörman, Stjepko Ilijić, Adalbert Kuzmanović, Josip Milaković, Ivan Miličević, Nikola Ostojić, Ivo Pilar, Dušan Plavšić, Vladimir Treščec, Ćiro Truhelka. Nakon toga je ukratko predstavio književni rad „Hrvata muslimana koji su prigrlili pravaštvo i smatrali se dijelom hrvatskoga naroda“.6 Po Jelčićevu izboru toj skupini pripadaju književnici: Rizabeg Kapetanović, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić i Ferid Maglajlić. Njima se pridružuje i Ivan Miličević, koji je zajedno s Osmanom Nurijem Hadžićem pisao i objavljivao pod pseudonimom Osman-Aziz. Prema Jelčiću, vrijedan književnopovijesne pozornosti je i bosanskohercegovački pripovjedač Šemsudin Sarajlić te Adalbert Kuzmanović za kojeg će reći da je „Srijemac rođenjem, a Bosanac životom“.7

 

U poglavlju Prva moderna Jelčić je spomenuo Adelu Milčinović, Jagodu Truhelku i Ivana ev. Šarića, dok je u periodu ekspresionizma predstavio opuse A. B. Šimića, Tina Ujevića, Ive Andrića, a potom i Ahmeda Muratbegovića. Razdoblje modernog objektivizma i socijalne tendencioznosti, kad je riječ o hrvatskoj književnosti u BiH, prema Jelčiću, predstavljaju: Alija Nametak, Nikola Šop, Frano Alfirević, Hasan Kikić, Ante Neimarović, Mato Blažević, Stanislav Šimić, Enver Čolaković, Ilija Softa te Ilija Jakovljević.

 

Razdoblje druge moderne, produkcijski je dosta dobro „pokriveno“, a glavni predstavnici hrvatske književnosti u BiH, po Jelčićevu izboru, su: Fadil Hadžić, Zaim Topčić, Vladimir Čerkez, Lucijan Kordić, Malikca Dugeč, Mario Suško, Stojan Vučićević, Mak Dizdar, Ivan Kušan, Stjepan Čuić, Nusret Idrizović, Vitomir Lukić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman i Tomislav Ladan.

 

Posljednje poglavlje u Povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića, posvećeno je „najnovijoj“ književnoj produkciji obilježeno periodizacijskom označnicom postmoderna. U okviru tog poglavlja Jelčić je predstavio Veselka Tenžeru, Miljenka Jergovića, Irfana Horozovića, Ivana Lovrenovića, Peru Pavlovića, Željka Ivankovića, Petra Gudelja, Milu Pešordu, Vladimira Pavlovića i Jozefinu Dautbegović.

 

Iz Povijesti hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka teško je razaznati postojanje jasnih kriterija izbora i raspodjele pisaca. Odabrani su pisci svrstani četiri velika, nejasno definirana periodizacijska bloka. Pisce koji bi pripadali pretpostavljenom sustavu hrvatske književnosti u BiH Novak je rasporedio na sljedeći način.

 

U razdoblju nazvanom Rano novovjekovlje predstavio je pisce: Matiju Divkovića, Muhameda Uskufija Havajia, Hasana Kaim-baba Zerinoglua, Lovru Šitovića, Filipa Lastrića. U poglavlju nazvanom Novovjekovlje, od pisaca hrvatske književnosti u BiH, predstavljeni su: Grgo Martić, Jagoda Truhelka, Silvije Strahimir Kranjčević, Antun Branko Šimić, Nikola Šop, Ivo Andrić, Ilija Jakovljević, Andrija Radosav Glavaš, Ivan Softa, Enver Čolaković. Najviše pisaca hrvatske književnosti u BiH obrađeno je u razdoblju nazvanom Suvremenici. Popis pisaca, prema Novaku, izgleda ovako: Novak Simić, Fadil Hadžić, Pero Budak, Tomislav Ladan, Mak Dizdar, Petar Gudelj, Alija Isaković, Vitomir Lukić, Mirko Kovač, Anđelko Vuletić, Stojan Vučićević, Irfan Horozović, Dževad Karahasan, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Veselko Tenžera, Stjepan Čuić, Edo Popović, Vjekoslav Boban, Julijana Matanović, Viktor Ivančić i Miljenko Jergović.

 

***

 

Ono što se u navedenim povijestima hrvatske književnosti može uočiti jest načelno nesuglasje oko izbora pisaca i djela te njihova periodizacijskog raspoređivanja. Unatoč tom nesuglasju, evidentno je da odabrani povjesničara hrvatske književnosti ne osporavaju postojanje osobitog književnog sustava prepoznatog kao hrvatska književnost u BiH. Dileme oko toga koji pisci pripadaju navedenom sustavu svaki je od odabranih povjesničara rješavao na sebi svojstven način, vodeći se određenim metodološkim načelima.

 

U Hrvatskoj je književnosti Slavko Ježić dosljedno primjenjivao nekoliko načela izbora pisaca i djela. Jedan je etnička pripadnost ili opredjeljenje pisca za hrvatsku nacionalnost – npr. u slučajevima kao što su L. Šitović, I. Andrić i sl. Drugi kriterij bio je uporaba hrvatskoga jezika, potom rođenje ili boravak u Bosni i Hercegovini (npr. S. S. Kranjčević, Stjepko Ilijić, Jagoda Truhelka) i naposljetku opredijeljenost pisaca za bosanskohercegovačke književne teme (Safvet Bašagić, Vladimir Treščec-Branjski i sl.).

 

Ivo Frangeš, za razliku od Ježića, gotovo posve zanemaruje pisce hrvatske književnosti u BiH. Takav je njegov izbor teško opravdati čak i činjenicom da je za ulazak u svoju povijest književnosti postavio visoke umjetničke i estetske kriterije. U tom smislu u oči upada izostanak Ive Andrića čije je neuvrštavanje, bez sumnje, bilo motivirano neknjiževnim (ideološkim) razlozima. Frangešov, može se slobodno reći, neprimjeren tretman Ive Andrića ne može opravdati ni činjenica da o njemu, na stranicama Povijesti hrvatske književnosti, donosi sporadične zabilješke.8

 

Miroslav Šicel, kako se vidi iz popisa autora, donekle usvaja kriterije kakve je „postavio“ Slavko Ježić, s tom razlikom njegov izbor nije ni izbliza obuhvatan kao Ježićev.

 

Na tragu prethodnika nastao je i Jelčićev periodizacijski raspored i odabir pisaca i djela. U njemu je, pored kriterija vezanih za jezik i etničku pripadnost, opredijeljenost pisaca za bosanskohercegovačke književne teme također imao važnu ulogu.

 

Za razliku od navedenih povjesničara književnosti izbor pisaca u Povijesti hrvatske književnosti Slobodan Prosperova Novaka ima niz nelogičnosti (npr. uvrštavanje pisaca poput Alije Isakovića ili pak Dževada Karahasana), a osobito upada u oči izostavljanje pojedinih važnih pisaca (npr. Ivana Franje Jukića ili Stanislava Šimića).

 

Kad je riječ o periodizacijskim svrstavanjima kod odabranih se povjesničara mogu uočiti dvije tendencije.

 

Jedna ide k tomu da se pisci hrvatske književnosti u BiH, na neki način, odvajaju u posebna poglavlja i obrađuju kao zaseban književni korpus. Kod takvih se slučajeva upozorava da je, u slučaju hrvatske književnosti u BiH, riječ o neodvojivom dijelu hrvatske književnosti, ali se ističe i to da se navedena komponenta, od uskoshvaćene „matične“ hrvatske književnosti, donekle ipak „razlikuje“. Navodne „razlike“, kako se može vidjeti, mogu se pojaviti ponajprije zbog političke „odvojenosti“ bosanskohercegovačkog prostora.

 

Takvom pristupu „odvojenog prikazivanja“ sklon je Slavko Ježić. U njegovoj Hrvatskoj književnosti pisci hrvatske književnosti u BiH odvajani su u zasebne skupine, a njihovi opusi interpretirani ponajprije u svjetlu složenih povijesnih i političkih okolnosti. No da se ne bi stekla kriva slika, valja istaknuti i to da je Ježić, na identičan način, obrađivao pisce i drugih hrvatskih regija (npr. slavonske ili dubrovačke), jasno pokazujući da je uvjetno „odvajanje“ (i) ove komponente hrvatske književnosti zapravo rezultat primjene metodoloških načela, a ne autorova uvjerenja da je, u slučaju hrvatske književnosti u BiH, zaista riječ o bitno drugačijem književnom sustavu.

 

Kod Miroslava su Šicela „odvajanja“ pisaca hrvatske književnosti iz BiH manje uočljiva, iako još uvijek nazočna. Ono što je kod ovog povjesničara zanimljivo jest tendencija da, što se više ide prema novijem vremenu, ta „odvajanja“ postaju rjeđa.

 

O Frangešovoj periodizacijskoj podjeli i njezinim načelima, bar kad je riječ o hrvatskoj književnosti u BiH, teško je reći nešto određeno i precizno. Kako se vidi, Frangeš pisce hrvatske književnosti iz BiH odnosno njihova djela ili nije držao umjetnički dovoljno vrijednim ili je smatrao da nisu ravnopravan dio korpusa uskoshvaćene hrvatske književnosti.

 

Dubravko Jelčić je, za razliku od Frangeša, uložio puno više energije u ponovnu „integraciju“ hrvatske književnosti u BiH šire okvire hrvatske književnosti. Poput Slavka Ježića i Dubravko Jelčić, predstavljajući pisce starijih razdoblja, prepoznaje neku vrstu poetičkih srodnosti među piscima unutar korpusa hrvatske književnosti u BiH. Ona je, prema njegovu uvjerenju, mogla nastati kao posljedica književnog stvaranja na „istom“ prostoru (BiH) i u „istim“ (povijesnim i inim) okolnostima. Idući prema suvremenosti, i Jelčić (poput Šicela) sve više napušta koncept geografskog odvajanja, ravnopravno integrirajući pisce iz BiH u korpus hrvatske književnosti.

 

 

Recepcija ili tko koga čita?

 

Dok periodizacijska svrstavanja mogu stvoriti predodžbu o tomu da je hrvatska književnost u BiH, od uskoshvaćenog korpusa hrvatske književnosti „odvojen“, donekle i „različit“ književni sustav koji s njom (su)postoji „paralelno“, ali bez značajnijih interakcija, odnosno da hrvatska književnost u BiH, kao takva, samostalno funkcionira prema nekim svojim osobitim zakonitostima, istraživanje načina recepcije navedenog korpusa pokazuje ponešto drukčiju sliku.

 

Do koje su mjere intenzivne i plodotvorne relacije među piscima i poetikama između uskoshvaćenog korpusa hrvatske književnosti i njezina „odvojka“ u BiH, dosta se jasno vidi ako se pozornost usmjeri na dva, sa stajališta recepcije, indikativna i važna pitanja. Prvo od njih odnosi se na opseg mogućih utjecaja među piscima, odnosno njihovim djelima. U tom se kontekstu, kao ključno, nameću dva pitanja: jesu li, i koliko, djela pisaca hrvatske književnosti u BiH čitana te od kojih su književnika, pisci hrvatske književnosti u BiH, primali poticaje i na koje su pisce i sami izvršili određeni utjecaj.

 

U sferi su čitanosti, kako se može vidjeti iz odabranih povijesti književnosti, djela starije hrvatske književnosti, točnije franjevački pisci iz BiH, bili bez premca. Od Slavka Ježića do Slobodana Prosperova Novaka ponavljaju se konstatacije o najčitanijim knjigama i piscima onodobne franjevačke literature u BiH. Među njima se izdvajaju Divković, Margitić, Babić, Šitović, Bandulavić. Kad je riječ o Divkoviću uglavnom se ističe veliki broj izdanja njegova Nauka krstjanskog (npr. Ježić), kao i činjenica da je Divković svojim djelima tako „omilio narodu“9 da su mnoge njegove priče postale općeprihvatljive narodne pripovijetke. O ukorijenjenosti njegove pisane riječi svjedoči epizoda o osjetljivosti puka na bilo kakvu „usmenu“ promjenu Divkovićeva teksta koju navodi Ježić. Još jedan dokaz Divkovićeve uspješnosti jest i činjenica da je recepcija njegova djela „prelazila“ granice onodobne Bosne. To, prema Ježićevim riječima, „pokazuje živu povezanost ove književnosti u Bosni s književnom djelatnošću u hrvatskim primorskim stranama i u Dubrovniku“.10

 

Popularnost Divkovićeva djela S. P. Novak usporedio je s onodobnom popularnošću djela „oca hrvatske književnosti“, Marka Marulića, a onda i pisca Brne Krnarutića.

 

Odmah iza Divkovića, u nizu se uspješnica starije hrvatske književnosti u BiH pojavljuje i Margitićeva Ispovid krstjanska (tzv. Stjepanuša) iz 1701. koja je, kako veli Ježić, „iza Divkovićeva Nauka, najpopularnije pučka knjiga u Bosni“.11 Ne treba zaboraviti ni Cvit razlika mirisa duhovnog (tzv. Babušu) Tome Babića za koju je Dubravko Jelčić ustvrdio da je, s obzirom na broj ponovljenih izdanja, „najčitanija knjiga 18. stoljeća poslije Razgovora A. K. Miošića“.12

 

Najčitanijim autorima starije hrvatske književnosti u BiH pridružuje se i Lovro Šitović za kojega je S. P. Novak ustvrdio da je bio „vrlo čitan pisac u Bosni“ u kojoj su, nastavlja u svom osebujnom stilu Novak, „domorodci“13 u 17. stoljeću čitali pučku verziju paklenih Danteovih opisa. Čitan je bio i pisac Ivan Bandulavić čija su djela, po riječima D. Jelčića, do 1657. doživjela 15-tak obnovljenih izdanja.

 

Za razliku od pisaca tzv. starije hrvatske književnosti, za pisce „novijih“ razdoblja (19. i 20. stoljeće), odabrani povjesničari hrvatske književnosti, iznose manje opaski vezanih za čitanost. Tako se stječe dojam da je u vrijeme starijih razdoblja, u kojima je razina pismenosti bila na niskoj razini, književna riječ bila bolje prihvaćena, nego li je to u promijenjenim, „boljim“ uvjetima i okolnostima modernog doba.

 

Kod fra Grge Marića općenito se apostrofira dobra prihvaćenost čak i „oduševljenje i naivno divljenje“14 njegovih suvremenika. Uz to, ističe se i činjenica da su Martića njegovi suvremenici uspoređivali s Homerom (npr. Jelčić, Novak).

 

Ako se izuzme slučaj fra Grge Matića, kod prezentacije ostalih pisaca novije hrvatske književnosti u BiH uglavnom izostaju komentari čitanosti njihovih djela. Nešto više objekcija na tu temu moguće je pronaći tek kod S. P. Novaka. Fenomen uspjeha književnih prvijenca koji se, međutim, ne realizira u kasnijim djelima, Novak je istaknuo u slučaju pisaca S. Čuića i E. Popovića. Čuić je, po Novakovim riječima, zbirkom novela Staljinova slika i druge priče postigao „veliku književnu slavu“ koja ga nije pratila u kasnijim djelima. Nešto slično dogodilo se i Edi Popoviću s njegovom prvom knjigom, zbirkom pripovijedaka Ponoćni Boogie čiji uspjeh kasnije nije ponovljen.

 

Više od izravnih komentara čitanosti djela nekog pisca, odabrane povjesničare književnosti (kad je riječ o razdoblju tzv. novije hrvatske književnosti u BiH) zanima istraživanje utjecaja među piscima. Bilješke Slavka Ježića o toj problematici mogu se izdvojiti kao dobar primjer. Fra Grgo Martić je, prema Ježiću, bio pod utjecajem Antuna Mažuranića. S. S. Kranjčević oblikovao je poetske fizionomije J. Milakovića i T. Alaupovića koji su, pak, bili „otvoreni“ utjecajima A. Harambašića i P. Preradovića. U kontekstu istraživanja međusobnih književnih utjecaja zanimljiva je i Ježićeva objekcija o utjecaju A. B. Šimića na D. Tadijanovića. Ovakve usporedbe zorno potvrđuju kako su granice i podjele u književnosti iznimno propusne te da ih valja shvaćati tek kao okvirnu orijentaciju i „pomoćno“ sredstvo u realizaciji književnopovijesnog prikaza.

 

Za razliku od Slavka Ježića, povjesničari književnosti kao što su Miroslav Šicel i Ivo Frangeš nisu posvetili posebnu pozornost istraživanju recepcijskih pitanja vezanih za status hrvatske književnosti u BiH. Ako su i iznosili pokoju objekciju na tu temu one nisu izlazile iz kruga uobičajenih informacija koje se o pojedinim piscima „prenose“ u povijestima hrvatske književnosti. Sporadične usporedbe među piscima (bar u slučaju Frangešove Povijesti hrvatske književnosti) ne idu u prilog piscima hrvatske književnosti u BiH. Za Frangeša je Luka Botić, u usporedbi s Grgom Martićem, važniji pisac. Jagoda Truhelka je tek nastavljačica Ivana Brlić Mažuranić. Hasan Kikić je Krležin, a Novak Simić Andrićev književni sljedbenik.

 

Prepoznavanje veza među piscima i upozoravanje na srodnosti među njihovim poetikama dio je književnopovijesne strategije D. Jelčića. Na tragu svojih prethodnika i on je istaknuo Kranjčevićev plodotvoran utjecaj na pojedine bosanskohercegovačke pisce. Upozorio je i na Matošev utjecaj na A. B. Šimića. Aliju Nametka je proglasio bosanskohercegovačkim Gjalskim. Prepoznao je određene srodnosti među pjesništvom Đure Sudete i Nikole Šopa te ukazao na Kikićevu krležijansku frazu. Zanimljive je usporedbe napravio između Ante Neimarovića i Milana Šufflaya, pokazujući da je žanr SF-romana imao „svoga pisca“ i u BiH.

 

Ako je korpus hrvatske književnosti u BiH, s obzirom na periodizacijski raspored, neopravdano bio smještan na neku vrstu margine, pretpostavljenom književnom centru, već i površni uvid u složenu mrežu utjecaja među piscima i djelima pokazuje snažnu povezanost hrvatske književnosti u BiH s književnim korpusom njezine uskoshvaćene književne „matice“ u RH, a i šire.

 

 

Vrednovanje ili o umjetničkim dometima

 

Artikuliranje ideje o hrvatskoj književnosti u BiH kao jedinstvenom korpusu književnih tekstova i osobitom književnom sustavu neminovno za sobom povlači pitanje kakvi su umjetnički dometi takvog jednog korpusa.

 

Općenite ocjene o njegovoj vrijednosti valja izbjegavati, jer svako pojednostavljivanje u tom segmentu može biti izvorom niza nesporazuma. Stoga bi se ta razina razmatranja mogla zadovoljiti konstatacijom da o načelnoj vrijednosti navedenog korpusa svjedoči već sama činjenica da je on istražen u povijestima hrvatske književnosti (makar i manjim dijelom). Navedeno se, dakle, može uzeti kao svojevrsni (implicitni) znak da korpus hrvatske književnosti u BiH dotični istraživač drži vrijednim književnopovijesne pozornosti.

 

Za razliku od načelnih stajališta o vrijednosti korpusa hrvatske književnosti u BiH, slučajevi vrednovanja pojedinih književnih opusa i djela pokazuju veći stupanj raznovrsnosti. Ona je velikim dijelom uvjetovana činjenicom da je vrednovanje, kao jedna od zadaća povijesti književnosti, veliki metodološki izazov. Naime, u znanosti o književnosti, a napose u povijesti književnost, pokušaj argumentiranog i objektivnog ocjenjivanja djela i opusa pokazuje se kao jedan od najdelikatnijih i najsloženijih zadataka koji, unatoč poduzetim naporima, nerijetko završava dvojbenim rezultatima. Dovoljno je sjetiti se velikog raskoraka u ocjenama pojedinih „ne/pročitanih“ ili „naknadno“ pročitanih pisaca, pa da bude jasno o čemu se radi (u hrvatskoj književnopovijesnoj praksi, u tom se kontekstu, često spominje ime Janka Polića Kamova, ali i niz drugih pisaca). Jedan od primjera pisaca čije djelo nije primjereno vrednovano, bar ako je suditi po navodima nekolicine odabranih povjesničara književnosti, jest djelo Ilije Jakovljevića.15 Njegov je opus, ističu D. Jelčić i S. P. Novak, nepravedno ocijenjen i vrednovan djelomično zbog okolnosti autorova života i nerazjašnjenih činjenica vezanih za njegovu smrt, ali i zbog fenomena „zakašnjele recepcije“.

 

Unatoč postojanju ovakvih slučajeva, valja istaknuti da je, u navedenim povijestima hrvatske književnosti, više slučajeva pisaca oko čijih je djela, odnosno njihove vrijednosti, postignut „opći“ konsenzus. Jedan od takvih je M. Divković kojega većina odabranih povjesničara drži dobrim pripovjedačem. Može mu se pridružiti i fra Grgo Martić. Vezano za njegov „status“ može se reći da, među odabranim povjesničarima književnosti, postoji suglasnosti u prihvaćanju teze o postojanju vidljiva raskoraka između onodobne dobre i afirmativne recepcije i nekih „novijih“ čitanja koja Martićevu djelu kao da i nisu osobito sklona. Fra Grgo Martić, upozorava Slavko Ježić, pjeva po uzoru na Mažuranića, ali „nasljeđuje samo vanjski lik narodne pjesme“, a ne njene „unutarnje krasote“.16 Marićevi su Osvetnici, po njegovu sudu, „bez prave kompozicije“, a i najbolja pjesma među njima, naslovljena kao Luka Vukalović, „ima zamornih duljina“.17 Frangeš je u svojoj ocjeni Marićeva stvaralaštva još izravniji. Za Osvetnike je ustvrdio da su „stereotipni, beskrajno razvučeni“18 Od ove ocjene, nešto je „blaža“ ocjena Dubravka Jelčića koji je u Martićevim Osvetnicima vidio skromno književno djelo, ali vrijedan izvor povijesnih podataka.

 

Za razliku od Matije Divkovića i Grge Martića, Ivan Franjo Jukić je, ako je suditi po posvećenom mu prostoru, u odabranim povijestima hrvatske književnosti, lošije prošao. Osim šturih informacija o djelima koje je napisao, niti jedan od odabranih povjesničara hrvatske književnosti, nije se detaljnije osvrnuo na njegov rad na prvom književnom časopisu u BiH, Bosanskom prijatelju (1818–1957.). Osim toga izostali su i bilo kakvi komentari umjetničke vrijednosti Jukićevih djela. To se djelomično može tumačiti nedostatkom artikuliranijih nazora o tomu kakav status, u smislu umjetničkih dometa, imaju djela koja se obično svrstavaju u tzv. rubne žanrove (npr. putopisi i sl).

 

Kad je riječ o djelima starije hrvatske književnosti još nešto upada u oči. Naime, većina odabranih povjesničara književnosti pod jakim je dojmom shvaćanja o originalnosti književnog teksta baštinjenog iz prošlosti po kojemu je, bilo koji oblik „ugledanja“ na nekog pisca, po automatizmu, znatno umanjivao vrijednost djela. U tom su se metodološkom ključu ocjenjivali gotovo svi pisci starije književnosti. Naime, u prvi se plan isticalo da su autori kompilatori, prevoditelji, priređivači, a onda su se, sukladno tomu, neminovno nametali zaključci da takva djela nisu originalna, ni s obzirom na formu kao ni s obzirom na sadržaj, a slijedom toga da nisu osobito vrijedna ni kao estetske činjenice.

 

Kad je riječ o novijoj hrvatskoj književnosti u BiH može se primijetiti da postoji prilično velik broj pisaca čija su djela, u odabranim povijestima književnosti, prepoznata kao trajna vrijednost hrvatske književne baštine u najširem smislu riječi. Kod predstavljanja tih pisaca, u odabranim se povijestima književnosti, rjeđe spominju „regionalna“ obilježja – npr, autorovo bosanskohercegovačko podrijetlo ili život u BiH.

 

Najviše umjetničke domete hrvatske književnosti u BiH, i šire, prema odabranim povjesničarima književnosti, predstavljaju djela: A. B. Šimića, I. Andrića, N. Šopa, a potom i S. S. Kranjčevića zahvaljujući kojemu je i glavni grad BiH, Sarajevo postao važan centar (i) hrvatske književnosti.19 Popis najboljih pisaca bio bi nepotpun bez Tina Ujevića koji je jedan, istina kratak, dio života proveo upravo u BiH (od 1930. do 1937.).

 

Vrijedne prinose hrvatskoj književnosti u BiH, može se iščitati iz odabranih primjera, dao je i Novak Simić koji se, prema riječima „strogog“ Ive Frangeša, može smatrati iznimno uspješnim novelistom zaokupljenim temom bosanske provincije.

 

„Mlađim“ autorima osobito je sklon S. P. Novak. Među piscima hrvatske književnosti u BiH izdvojio je svoje favorite. Uz već spomenute A. B. Šimića, I. Andrića, N. Šopa, S. S. Kranjčevića i sl., listu je upotpunio imenima i drugih, po njemu, značajnih književnika: Anđelka Vuletića, Stojana Vučićevića, Mile Pešorde, Miljenka Jergovića i dr.

 

 

Književnopovijesna interpretacija ili je li važniji pisac ili djelo?

 

U načinu književnopovijesne interpretacije opusā pisaca hrvatske književnosti u BiH moguće je iščitati niz zanimljivih podataka. U ovisnosti o tomu što je koji povjesničar književnosti držao važnim, manje jedinice povijesti književnosti (najčešće su to autorski opusi), postale su mjestom iz kojega se dosta jasno mogu prepoznati metodološki, ali i drugi nazori dotičnog povjesničara književnosti.

 

Za pozitivistički nastrojenog Slavka Ježića u interpretaciji su osobito važne činjenice povijesne ili, općenito, neknjiževne naravi. Tumačeći povijest hrvatske književnosti (a onda i sve njezine komponentne – među njima hrvatsku književnost u BiH) u najužoj vezi s poviješću hrvatskoga naroda, on u prvi plan ističe podatke koji potkrepljuju ili dokazuju pripadnost istraženog korpusa određenom svjetonazorskom ili civilizacijskom krugu. Tako je obrađujući franjevačku književnost u BiH iz 18. stoljeća ustvrdio da „služi dizanju vjerskog i ćudorednog osjećanja kod Hrvata u Bosni“.20 Kao osobito važnu istaknuo je i činjenicu da je Ivan Filipović hrvatskom ćirilicom izdao Divkovićeve Beside i jednu svoju Pismu. Na zadnjoj stranici navedene knjige Filipović je zazvao ime Isusovo i Djevice Marije i nekih svetaca koji su, citira Ježić, „naše zemlje protektori, Bosne, Ercegovine, Harvata i svega slavnoga slovinskog naroda i jezika harvatskoga“.21 Kod Lovre Šitovića apostrofirao je njegovo muslimansko podrijetlo, dok je predstavljajući život i djelo Ive Andrića u prvi plan istaknuo informacije o njegovoj hrvatskoj nacionalnosti. Kod pisaca koji su, po njegovu sudu, ostvarili znatnija književna postignuća (npr. S. S. Kranjčević ili A. B. Šimić) fokusirao se, ponajprije, na sadržaj i formalne pretpostavke djela, a tek onda na bio-bibliografske podatke.

 

Frangešova književnopovijesna interpretacija, kako se može vidjeti iz nekoliko izdvojenih primjera, u znaku je, ne posve afirmativnog stajališta prema hrvatskoj književnosti u BiH. Sukladno takvim uvjerenjima, on je interpretirao nekolicinu odabranih pisaca hrvatske književnosti iz BiH. Za Kranjčevića je ustvrdio da je otišao u Kállayevu Bosnu gdje se našao u iznimno teškim prilikama, suočavajući se s „duhovnom stiješnjenošću okupacijskih prilika“.22 Šopa je ocijenio visokom ocjenom, ali je dodao komentar da je ovaj pjesnik došao iz „bosanskih, predturskih tama“.23 Kod F. Alfirevića je apostrofirao činjenicu da mu je Bosna bila „drugi veliki doživljaj“.24

 

U Frangešovoj je Povijesti hrvatske književnosti, jedan pisac, što je pomalo netipično za Frangešov pristup, dobio zanimljiv psihološki profil. Riječ je o nepravedno zanemarenom kritičaru i piscu, mlađem bratu A. B. Šimića, Stanislavu Šimiću. Frangeš ga naziva „napržicom i operbenjakom“ koji je nosio „mučan teret naravi, talenta i bratova (A. B. Šimića, op. a.) ugleda“.25 Inače je zanimljivo, s obzirom na Frangešovo „zaobilaženje“ niza pisaca iz hrvatske književnosti u BiH, da je Stanislavu Šimiću (kojega pak većina povijesti hrvatske književnosti na neki način zapostavlja) posvetio popriličan prostor u svojoj Povijesti hrvatske književnosti.

 

U Šicelovu načinu književnopovijesne interpretacije uočljive su dvije tendencije. Jedna je uopćeno prikazivanje u skupinama (kad je riječ o manje važnim piscima), a druga je samostalno prezentiranje pisaca i djela s većom književnom vrijednosti. Sukladno statusu kojega pojedini pjesnik zauzima mijenja se i način Šicelove književnopovijesne interpretacije. Kod manje važnih pisaca interpretacija se temelji na općenitim konstatacijama o poetici te nabrajanju biografskih podataka (godina rođenja, smrti, te popis važnijih djela). Takvi se pisci, kako je već rečeno, obično predstavljaju u „skupinama“. Obilježja navedene skupine Šicel eksplicira u kratkim i načelnim konstatacijama o vrijednosnim dostignućima njezinih „pripadnika“. Jednu takvu, općenitu ocjenu književnih postignuća pisaca hrvatske književnosti u BiH Šicel je dao u poglavlju Predrealizam i realizam, u kojoj je kratko upozorio na nekoliko književnika koji „reprezentiraju Bosnu i njezine probleme“, a čija su djela bez znatnije umjetničke vrijednosti. U tom je krugu izdvojio Josipa Milakovića i Tugomira Alaupovića „epigonske nastavljače Harambašićeve ili Badalićeve poezije i pisce stihova punih neuvjerljivih domoljubnih fraza, retorike i patetike, bez ikakva ličnog akcenta“.26

 

U poglavlju u kojemu je predstavio hrvatsku književnost u drugoj polovici 20. stoljeća Šicel je istaknuo „osobitosti“ bosanskohercegovačke sredine i njezinih pisaca među kojima je, kao pisce „posve zaokruženih fizionomija“,27 izdvojio Anđelka Vuletića i Veselka Koromana.

 

Hrvatski nacionalni okvir pokazao se iznimno važnim u književnopovijesnoj interpretaciji Dubravka Jelčića. Predstavljajući pojedine pisce iz BiH Jelčić je rado isticao i zanimljive biografske podatke. Kod I. F. Jukića je upozorio na činjenicu da je optuživan za panslavizam i zauzimanje za kršćansku raju. Naveo je i podatak o Jukićevu tamnovanja a, kao osobito zanimljivu, apostrofirao činjenicu da ga je iz tamnice izbavio ondašnji austrijski konzul, pisac hrvatske himne, Antun Mihanović.

 

Komentirajući Kranjčevićev književni opus Jelčić je izrazio neslaganje s tumačenjima da je on filozofski pjesnik. Velikog su pjesnika, dodaje Jelčić, „zanimale brige i tegobe njegova naroda“28 koje je izražavao pomoću „biblijskih parabola“. Sukladno tomu tumačio je i neke njegove pjesme koje je označio „odjekom i projekcijom hrvatske nesreće“. 29

 

Interes za pojedinosti iz piščeva životopisa, osobito ako se one tiču piščeva izjašnjavanja o nacionalnoj problematici, Jelčić je pokazao i na brojnim drugim primjerima. Jedan je takav slučaj Alije Nemetka. Predstavljajući opus ovoga pisca Jelčić je istaknuo da je zbog hrvatstva bio „progonjen pod komunističkom vlasti“.30 Dosta pozornosti Jelčić je posvetio i pitanju Andrićeve pripadnosti hrvatskoj, odnosno srpskoj književnosti, a određenu dozu podozrenja iskazao je komentirajući stavove Miljenka Jergovića glede njegovih izjava o nacionalnom pitanju.

 

Književnopovijesna interpretacija S. P. Novaka predstavlja neobičnu varijantu pozitivističkog pristupa u kojima se, uz podatke o piščevu životu, donose gdjekad dvojbene objekcije o piščevoj osobnosti. Može se navesti, u najmanju ruku neobičan, komentar vezan za osobu Anđelka Vuletića: „U Zagrebu, dok je bio izbjeglica, Vuletić, koji je nekoć uspješno razobličio balkansku sklonost šupljim ideologijama, spremno je aplaudirao Tuđmanovoj autoritativnoj vlasti. Danas kad se prosuđuju samo književna djela, autorova osobna uplašenost nije više relevantna.“ 31

 

Kad je riječ o piscima hrvatske književnosti u BiH, Novak rado upozorava na „inspirativnost“ bosanskohercegovačkog prostora, ali i povijesnih i društvenih okolnosti na pojedine pisce. U tom je kontekstu upozorio da roman Bosanski grb Tomislava Ladana predstavlja polemiku „s onima koji su o Bosni stvorili stereotipe.“32 Novak se potrudio pobliže objasniti i to kakav je odnos pojedinog pisca prema bosanskohercegovačkom zavičaju i „matičnoj“ hrvatskoj književnosti (npr. u slučaju Matije Divkovića, Maka Dizdara, Ivana Lovrenovića). Upozorio je također i na primjere nepravednog zapostavljanja „matične“ (hrvatske) književnosti prema pojedinim piscima iz BiH (npr. Veselko Koroman). U Novakovim interpretativnim pokušajima nalazi se niz problematičnih, metajezično nepreciznih konstatacija koje znatno umanjuju vrijednost preostalom dijelu analize. Takvi iskazi nisu zaobišli ni pisce hrvatske književnosti u BiH. Dovoljno je sjetiti se napisa o Nikoli Šopu kao „pjesniku širom zatvorenih očiju“33 ili prepričavanja pjesama A. B. Šimića.

 

 

Što je to hrvatska književnost u BiH? – zaključna razmatranja

 

Kako se iz analize poznatijih povijesti hrvatske književnosti može vidjeti način prezentacije hrvatske književnosti u BiH rječito svjedoči o različitim književnopovijesnim praksama, ali i brojnim problemima koji prate pokušaje njezine (primjerene) književnopovijesne prezentacije.

 

Pod pojmom hrvatska književnost u BiH, kako se može iščitati u navedenim povijestima hrvatske književnosti, podrazumijeva se dinamičan književni sustav koji svojim prinosima sukreiraju pisci različitih profila. Većim dijelom taj sustav čine književnici rođeni u BiH, a izjašnjavaju se ili jesu etnički Hrvati. Ravnopravno uz njih pojavljuju se i autori koji pišu hrvatskim jezikom (ali i drugim jezicima), a podrijetlom su iz BiH ili su u njoj živjeli/žive. U sustav hrvatske književnosti u BiH, prema navedenim povjesničarima književnosti, uključeni su i autori koji se bave bosanskohercegovačkim temama (npr. Vladimir Treščec-Branjski), kao i oni koji su dio života boravili/stvarali u BiH, iako podrijetlom nisu iz BiH (npr. Kranjčević, Ujević). U okvirima hrvatske književnosti u BiH participiraju i djela onih književnika koji su na bilo koji način osjećali pripadnost hrvatskoj književnosti (npr. Mak Dizdar, Alija Nametak).

 

Boljem razumijevanje hrvatske književnosti u BiH, kako se iščitava u odabranim povijestima hrvatske književnosti, pridonosi njezino istraživanje s obzirom na dinamične odnose s uskoshvaćenom, „matičnom“, hrvatskom književnosti. Ovomu treba dodati da je za razumijevanje hrvatske književnosti u BiH važno istražiti i odnose sa srpskom i bošnjačkom književnošću u BiH s kojima ona tvori jedan širi, kompozitni nadsustav koji bi valjalo nazvati književnostima u BiH ili bosanskohercegovačkim književnostima.

 

Poziciju „dvostruke pripadnosti“ hrvatske književnosti u BiH valja sagledavati s punom sviješću o utjecajima i interakcijama s njezinim dvjema „maticama“ – hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj i to kao njezinu komparativnu prednost.

 

Unatoč tomu treba istaknuti i činjenicu da hrvatska književnost u BiH, u okviru obiju svojih „matica“ funkcionira kao osobit i prepoznatljiv sustav – kao jedinstvena semiotička cjelina, zbog čega je neprihvatljivo njezino pojmovno „reduciranje“ na regionalne komponente (osobito se to odnosi na pokušaje „implementacije“ neadekvatne kovanice bosanskohrvatska književnost). Ovakav se stav implicitno iščitava i iz odabranih povijesti književnosti koje, osobito kad se sagledaju u vremenskom kontinuitetu, pokazuju sve izraženiju tendenciju za modelom prikazivanja bez posebnog naglašavanja bosanskohercegovačkih regionalnih obilježja. Ovomu u prilog govore i stalne (dvosmjerne) interakcije među hrvatskim književnicima i njihovim djelima, što se zorno očituje u pitanjima recepcije.

 

Kad je riječ o vrednovanju, u povijestima hrvatske književnosti nezaobilazni su problemi definiranja, a onda i primjene vrijednosnih standarda na proučavani korpus. Valja ipak istaknuti da ta vrsta otvorenih pitanja nisu osobitost samo hrvatske, već i bilo koje druge književnosti, odnosno književnopovijesnih prikaza uopće. Isti je slučaj i s načinima književnopovijesne interpretacije koji, kako se može vidjeti u odabranim povijestima hrvatske književnosti, pokazuje svu raznolikost metodoloških pristupa primijenjenih, među ostalima, i na korpus hrvatske književnosti u BiH.

 

***

 

Slika hrvatske književnosti u BiH osobit je književni sustav iznimnog značenjskog potencijala. Ako bi se taj sustav (primarno) sagledavao u kontekstu neknjiževnih (npr. političkih, ideoloških) okolnosti on lako može postati plodno tlo za različite manipulacije. Njih, u nekim segmentima, nisu mogle izbjeći ni neke od odabranih povijesti hrvatske književnosti. Bez obzira na određene manjkavosti, navedene povijesti književnosti, odnosno njihove metodološke koncepcije, mogu biti koristan orijentir za istraživanje hrvatske književnosti u BiH u budućnosti.

 

 

1 „Metodološkoformacijska analiza predstavlja specifičan vid čitanja povijesti književnosti i književnopovijesnih studija, a podrazumijeva prepoznavanje zajedničkih metodoloških karakteristika većem broju književnopovijesnih studija, te klasifikaciju na književnopovijesne rodove, vrste i podvrste. Ovakvo tumačenje povijesti književnosti polazi od činjenice da povijest književnosti nije samo informativni priručnik ili udžbenik već specifično ustrojen književnoznanstveni žanr čija se ključna metodološka i formalna obilježja mogu prepoznati i opisati analizom načina na koji su pojedini književni povjesničari riješili osnovna pitanja književnopovijesne metodologije: periodizaciju, vrednovanje, izbor pisaca i djela, recepciju i književnopovijesnu interpretaciju. Ovakav pristup predstavlja svojevrsnu alternativu onim čitanjima povijesti književnosti što svoje istraživanje temelje na pojmu diskursa i koje se u analizama najčešće usmjeravaju na sadržaj proučavanih povijesti (tj. kako ju je prezentirao sam književni povjesničar), kao i teorijskim konceptima utemeljenim na tezi da povijest književnosti zapravo ne može dati objektivnu i vjerodostojnu sliku književne prošlosti. Teorijska polazišta i načela metodološkoformacijske analize zasnivaju se na trima glavnim pretpostavkama: 1. povijest književnosti je književnoznanstveni žanr. 2. povijest književnosti je proces rekonstrukcije i interpretacije književnih tekstova i književnih sustava u dijakronijskoj, ali i sinkronijskoj perspektivi. 3. povijest književnosti može se proučavati s obzirom na književnopovijesne metodološke modele.“ (Meić, Perina: Načela metodološkoformacijske analize, u: Meić, Perina: Smjerokazi: teorijske i književnopovijesne studije, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2012., str. 20-22.) [natrag]

2 Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941., GZH, Zagreb, 1993., str. 122. [natrag]

3 Isto, str. 122. [natrag]

4 Šicel, Miroslav:  Hrvatska književnost: 19. i 20. stoljeće, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 107. [natrag]

5 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004., str. 19. [natrag]

6 Isto, str. 270. [natrag]

7 Isto, str. 271. [natrag]

8 Na Okruglom stolu održanom 1987. povodom Frangešove Povijesti hrvatske književnosti raspravljalo se, među ostalim, i o neodgovarajućoj zastupljenosti Ive Andrića. Frangeša je na tom polju pokušao „obraniti“ Mate Lončar koji je sudionike upozorio da je Frangeš Andrića uvrstio u hrvatsku književnu baštinu. „Ali obratite pažnju kako je I. Frangeš I. Andrića notirao na puno mjesta i nigdje ga nije izdvojio, ali on je stvarno uklopljen u razvojni proces hrvatske književnosti“. (Lončar, Mate: Okrugli stol: Ivo Frangeš Povijest hrvatske književnosti, l, Republika, 9/10, 1987., str. 42.) [natrag]

9 Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941., GZH, Zagreb, 1993., str. 121. [natrag]

10 Isto, str. 121. [natrag]

11 Isto, str. 163. [natrag]

12 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004., str. 132. [natrag]

13 Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 137. [natrag]

14 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004., str. 210. [natrag]

15 O Iliji Jakovljeviću Dubravko Jelčić je zapisao: „Do drugoga rata političar, novinar i književnik (roman Na raskrsnici, 1925.; pjesme Otrov uspomena, 1940.), prvak Hrvatske seljačke stranke i urednik stranačkog Hrvatskog dnevnika, nakon jednogodišnje internacije 1941-1942. u Staroj Gradiški, priključio se partizanskom pokretu i odmah 1945. objavio drugu knjigu pjesama Lirika nevremena i drugi roman U mraku, ali je uskoro uhićen, a nikada nije dokazano da njegova smrt u zatvoru nije bila nasilna. Prije odlaska partizanima, u rujnu 1944., redigirao je knjigu o svome tamnovanju, koja je živo svjedočanstvo ne samo o zatočeničkom životu u starogradiškom logoru nego i o razmišljanjima i (ne)snalaženju oporbenih političara građanske, anglofilske orijentacije u ratnoj, ratom razjedinjenoj hrvatskoj državi. Zanimljivo je primijetiti, da je ta knjiga tiskana tek u slobodnoj Hrvatskoj, pedeset godina poslije Jakovljevićeve zagonetne smrti u komunističkom zatvoru (Konclogor na Savi, 1999.). Razlogu za to kašnjenje nije se teško domisliti.“ (Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004., str. 445.) [natrag]

16 Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941., GZH, Zagreb, 1993., str. 244. [natrag]

17 Isto, str. 244. [natrag]

18 Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, NZMH - Zagreb, Cankarjeva založba – Ljubljana, 1987., str. 169. [natrag]

19 Tezu o Sarajevu kao književnom centru (i) hrvatske književnosti u svojim je temeljitim i iznimno dobro argumentiranim istraživanjima o časopisu Nada (koji je krajem 19. stoljeća počeo izlaziti u Sarajevu) iznio Boris Ćorić. Dva su indikativna primjera koji zorno prikazuju onodobne reakcije na takvu vrstu percepcije, a koju, kako se može vidjeti, određuje uspostavljenje osobita odnosa između pretpostavljenog centra hrvatske književnosti (Zagreb) i njegove navodne periferije (Sarajevo). Kako su složeni i delikatni bili odnosi (centar – periferija) potvrđuju riječi hrvatskog književnika i kritičara Jakova Čuke (Jakše Čedomila). On je, komentirajući pojavu časopisa Nada, primijetio da „kod hrvatskih pisaca u odnosu na nj (na Nadu, op. a.) vlada izvjesna uzdržljivost iz želje da se ne pomaže stvaranje konkurentskog kulturnog i književnog centra Zagrebu (istaknula P. M.).“ (Ćorić, Boris: Nada: književnohistorijska monografija 1895-1903., Sarajevo, 1978., str. 98.) U osobitoj sprezi s navedenim stavovima bile su i reakcije hrvatskih pisaca na časopis Nadu, odnosno na Hörmannovu potragu za suradnicima iz Hrvatske. Kako navodi Ćorić, referirajući se na pisana svjedočenja urednika Nade, Hörmann je u Hrvatskoj i među hrvatskim piscima često nailazio na određenu dozu suzdržanosti, čak i neku vrstu negodovanja. U hrvatskim se književnim krugovima smatralo da je Zagreb središte hrvatske književne aktivnosti i da se „svakim književnim poduhvatom u Bosni ima upravljati iz Zagreba.“ (Ćorić, Boris: Nada: književnohistorijska monografija 1895-1903., Sarajevo, 1978., str. 147.) Koliko se, i je li se, odnos na relaciji centar-periferija u hrvatskoj književnosti promijenio u novije vrijeme može pokazati i komentar Pere Šimunovića koji je priređujući knjigu Kritičari o Veselku Koromanu, među ostalima, zapisao: „Povijest hrvatske književnosti ne samom kraju 20. stoljeća ipak će se pozabaviti djelom Veselka Koromana, no svrstat će ga, kao i cjelokupnu hrvatsku književnost u BiH, u književnost hrvatske dijaspore ili izvandomovinsku književnost. Time se, moguće je, uz razloge političke provenijencije, pokušava zaobići evidentna književno-historijska činjenica: nakon Krugova i Razloga najvitalnija stvaralačka strujanja suvremenog hrvatskog pjesništva izbija daleko od ‛kulturnog središta’, na prostorima što ih nastavaju bosanskohercegovački Hrvati, kroz djela pisaca kao što su Veselko Koroman, Anđelko Vuletić, Nikola Martić, Vladimir Pavlović i drugi.“ (Šimunović, Pero: Kritičari o Veselku Koromanu, Hum, Mostar, 2001., str. 10.)  [natrag]

20 Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941., GZH, Zagreb, 1993., str. 162. [natrag]

21 Isto, str. 163. [natrag]

22 Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, NZMH - Zagreb, Cankarjeva založba – Ljubljana, 1987., str. 211. [natrag]

23 Isto, str. 327. [natrag]

24 Isto, str. 330. [natrag]

25 Isto, str. 317. [natrag]

26 Šicel, Miroslav:  Hrvatska književnost: 19. i 20. stoljeće, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str. 107. [natrag]

27 Isto, str. 249. [natrag]

28 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004., str. 261. [natrag]

29 Isto, str. 263. [natrag]

30 Isto, str. 402. [natrag]

31 Novak, Slobodan Prosperov, Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 539. [natrag]

32 Isto, str. 451. [natrag]

33 Isto, str. 339. [natrag]

 

 

Tekst je prvotno objavljen u autoričinoj knjizi Izazovi (hrvatska književnost u BIH i druge teme), Synopsis: Zagreb – Sarajevo 2015, str. 11–37.

 

Ovdje se objavljuje uz dopuštenje autorice.