NEPOPULARNI EGZISTENCIJALIZAM
U POPULARNOJ "KNIŽEVNOSTI"
U ovome se tekstu bavimo egzistencijalnim slojevima hrvatske strip-serije Vučine, čija je autorica Sonja Gašperov koja se koristi pseudonimom Sonjecka. Sonja Gašperov, koja živi i radi u Splitu, autorica je nekoliko različitih stripova čiji su glavni junaci antropomorfni vukovi, a koje osim te alegorije spajaju i drugi elementi. Međutim potrebno je dodati da su stripovi o vučinama zapravo različita ostvarenja nekoliko mogućih žanrova stripa. Tri su strip-albuma kojima se bavimo: prvi se zove Od kolijevke do groba u kojemu je riječ o autobiografiji jednoga vučjeg lika ispričanoj bez riječi, samo crtežom uz nekoliko engleskih riječi uglavnom onomatopejske naravi te u pravilno nacrtanim kadrovima. Stotinu stranica sadrži šesto kadrova na kojima se linearno razvija priča vuka – umjetnika i crtača stripova. Drugi se album naziva Dnevnik. Za razliku od prethodnoga ne opisuje priču u općem narativnom smislu, nego kratkim dnevničkim zapisima čije su riječi popraćene slikama vučina, gdje glavnu ulogu igra Sonjeckin alter-ego, žena-vuk koja se bavi crtanjem. Treći je pak album Urlak, mitološka i horor-priča čija je radnja smještena u planinu Biokovo, i to uglavnom u doba Kraljevine Jugoslavije ili austro-ugarsko doba. Sva tri albuma kojima se posvećujemo predstavljaju različite tipove stripovnog stvaralaštva. S druge strane prožeti su egzistecijalnim motivima, od kojih se javljaju i dobro poznati te neophodni motivi poput smrti, morala ili ljubavi, no i oni koje smo nazvali sitnim egzistencijalnim pitanjima iz svakodnevice.
Vučja svakodnevica u ovome je slučaju pretežno ljudska. Likovi vukova stavljeni su u kulise ljudskoga svijeta, ponašaju se, žive, rade, zabavljaju se, boluju te umiru jednako kao i ljudi, a njihovi kućni ljubimci nisu ni majmuni ni ljudi, kako bismo možda očekivali, već obični psi, mačke ili akvarijske ribice. Povremeno čak oblače odjeću, premda i svoje krzno često nazivaju džemperom ili jaknom, pa se čini kao da se zapravo radi o ljudima koji su samo navukli kostime vukova u nekom kolektivnom poremećaju. Da su ljudi kao fizička bića iz tih priča sasvim isključeni nagovještavaju motivi koji su vješto i duhovito skrojeni „po mjeri vukova“, na primjer žene imaju šest dojki, u kinu se prikazuju Star Wolves i slično. Međutim sva apstraktna ljudska svojstva poput emocija, naravi, noćnih mora, navika, običaja, mišljenja ili ponašanja vučine prisvajaju bez ikakvih posebnosti. Drugim rječima, vučine su ljudske duše u vučjim tijelima. Dakle odmak od klasičnoga mimetičkog oblikovanja likova priče sitan je no dosta upečatljiv jer tu u igru ulaze naši stereotipi i predrasude o vukovima kao krutim, surovim životinjama koje su čak postale sastavni i negativni dio poznate latinske izreke „homo homini lupus est“. Ta razlika između stereotipnih pretpostavka i ljudskog ponašanja vučina prisutna je od početka do kraja čitanja poput napete žice čije vibracije odjekuju u mislima čitatelja koji se želi ozbiljno posvetiti dubljim razinama stripa i promatrati ga pomnije nego na razini crteža, koji je, ako ćemo pravo, jednostavan i donekle pimitivan.
U spomenutim strip-albumima pratimo sitne momente iz svakodnevice o kojima možda i ne razmišljamo, no oni su tu istaknuti tako da stvaraju utjecaj intimne ispovijesti. Sonjecka se često fokusira na pokoji nevažan detalj, čime nas uključuje u unutarnji svijet ne samo svojih vučjih likova nego i unutarnji svijet i dušu autorice koju, iako je ne možemo posistovjećivati s pripovjedačem, a kamoli likovima, osjećamo iza stranica što ih promatramo.
Vučine se svaki dan susreću s „tričarijama/sporednostima“, kao što su kuhanje kave, priprema ručka, šetanje sa psima, spremanje stana, bolovanje, dosadni razgovori, rad na poslu, rad kod kuće, posjet kinu ili kazalištu, pojset roditeljima i rođacima, putovanje, seks, ljubav, neuspjele ljubavne veze, depresija, smrt bližnjih i slično. Sonjecka primjećuje i stvari poput pljuvačke na jastuku nakon što je čovjek (vuk) zaspao otvorenih usta ili opravdanje odgađanja obveza. Pokazuje mnoštvo stvari, ili radosnih ili zabrinjavajućih, kojima ne posvećujemo gotovo nikakvu pažnju, zaboravljamo ih nakon nekoliko minuta, a koje zapravo mogu imati važnija značenja nego što se čini.
Vjerojatno najbolji primjeri takvoga shvaćanja svakodnevne egzistencije, odnosno egzistencije svakodnevice, jesu nepisani ugovori unutar ljubavne (bračne, patnerske) veze. Primjerice dogovor oko toga tko i koji dan u tjednu kuha, tko izvodi psa, tko pere suđe, tko pegla ručnike može se činiti potpuno nevažnim, no kad zamislimo da su vukovi jedni drugima doista vukovi, takav odnos sigurno bi veoma brzo došao do kraja, kao kad ljudi jedni drugima postanu vukovima . Te egzistencijalne sitnice, kako sam nazvao te motive, silno utječu na živote vučina. Baš one su često razlozi neuspjelih planova, noćnih mora, ogorčenja, očaja te uzroci kobnih posljedica pripremajući teren za grozne kobne? posljedice.
To se može dobro ilustrirati na primjeru motiva skupljanja stvari koji se pojavljuje u Dnevniku i Kolijevci – glavni likovi rado skupljaju lego-kockice, retro videoigre, knjige, stripove i igračke, no dok ženska junakinja Dnevnika na kraju ne zna što da radi sa svim tim stvarima te ih počinje teška srca prodavati preko interneta, glavni junak Kolijevke sanja kako će najveću korist od njegove strasti imati njegova djeca koju, nažalost, nema.
Vukovi s Biokova moraju se boriti protiv još jednog fenomena. Zatrpani sitnim ali sudbonosnim stvarima svakodnevnog rada i otkopavanja soli, u neprekidnoj su opasnosti od surove prirode koja vlada tom planinom, donosi mećave, oluje, ubija škrtu zemlju, životinje, pa čak i ljude. Premda se može činiti da su životi vučina u 21. stoljeću lakši ili manje problematični od života biokovskih vukova, moramo obratiti pažnju na druge činjenice koje su tim trima pričama zajedničke, a čini se da bez obzira na životne ili društvene uvjete sve one sitnice koje smo spomenuli, uz mnogobrojne druge, postaju putokazi u složenoj mreži puteva koji vode istomu cilju – smrti.
Smrt je tu najvažnija egzistencijalna pojava, prva među prvima, iako nije uvijek izražavana eksplicitno. „Panteizam smrti“ nagovještava se u gotovo svakoj činjenici, a njezin tihi smijeh čuje se iza životnih peripetija ljudi vukova. doduše Ima tu i smrti u obliku koji dobro poznajemo: glavni junak „Kolijevke“ gubi svoju djecu – blizance, još nerođene – u prometnoj nesreći, a posvojenog sina nakon njegova samoubojstva. Spisateljica Dnevnika spominje svojeg brata čiji 34. rođendan obilježava uz samo tri sjećanja – kako ju je gotovo udavio na žici igrajući se pasa, kako je ozlijedio leđa te kako su oboje oblačili kostim Štrumpfova. To su doista sitnice, ponovno, koje je smrt drage osobe ostavila u sjećanjima onih koji su ostali živjeti. Osim toga biokovski vukovi umiru od gladi, no još veća opasnost prijeti im od mitološkog bić koje zovu Urlak, što je vukodlak, a zapravo je izgubljeni sin za kojega je otac mislio da je odavno mrtav. U priči se spominje i jedan stari običaj Morlaka koji su ubijali svoje očeve sjekirom čim su postali stari i beskorisni za zajednicu, a tim su činom sinovi postajali muškarci. Njima je to bio prirodan dio života, običaj čije je obavljanje zasigurno moralo biti teško za sve sudionike, no koje je u kontekstu njihove kulture činilo sastavnicu svakodnevice. U jezivom finalu te priče otac (ne više Morlak, nego Hrvat ili Srbin) ubija svojeg sina sjekirom, čime ga oslobađa tereta prokletstva. Uloge se tu obraćaju, svijet postaje obrnutim, a otac se guši u suzama dok sin na podu umire. Drevni običaj koji možda i preživljava (još) živi? u genima biokovskih vukova pretvara se i aktualizira u neprirodan čin čije su poslijedice fatalne za sve strane.
Prikazivanje smrti na implicitnoj razini ipak je dakako skriveno ispod slojeva stilskih figura stripovne naracije. Čitamo o cigaretama, bolestima, lošoj krvnoj slici, ozljedama, depresiji, psihološkim poremećajima, amputacijama, prometnim nesrećama, starosti, čitamo o laganom napuštanju životnih snaga, o raspadanju tijela i mozgova. Nagovještavaju se različite katastrofe: instalacija žarulje uvijek je popraćena mislima na struju koja prolazi kroz tijelo, dok se ono doslovno peče, plivanje u moru prate misli o morskim psima, gledanje s balkona izaziva vrtoglavicu i pomisao na dugi pad te jezive slike tijela razbacanoga po pločniku. S izleta u Sarajevo spisateljica Dnevnika pamti uglavnom to da su u Bosni groblja uvijek veoma blizu kuća. Smrt je prisutna čak i u motivima cvijeća. Glavni junak Kolijevke alergičan je na cvijeće i nekoliko puta završi u bolnici , a na kraju počini samubojstvo u gomili cvijeća. Smrt je prisutna i u Biokovskoj planini, u zemlji koja rado prima mrtve, a odbija dati zrno, čak i u liku mjesnog bogataša koji naređuje svojim radnicima da očiste čizme od njegove zemlje kako mu je ne bi ponijeli kući, dok ta zemlja zapravo znači smrt koja po bogataša polagano dolazi.
Smrt ne pruža nikakvu perspektivu, apsolutna je i nužna. U njezinoj sjeni čine se ljudsko ponašanje, ideje, idealizam, moral, kao i one „sitnice“ posve beznačajnim. Vjerojatno su one baš zato ostvarenje borbe protiv sudbine, koja, premda je unaprijed izgubljena, može biti barem časna. U traženju smisla života koji stremi prema smrti vučine se vraćaju upravo onim sitnicama koje njihovu egzistenciju upotpunjuju ili čak osmišljavaju. S generacije na generaciju ponavlja se borba protiv smrtnosti u svakodnevnim radostima, svakodnevnim sitnicama, čije se značenje otkriva tek na kraju života kada smrt (ili život?) polaže račune, dok vuk (čovjek) umire zadovoljan ili razočaran, ovisno o svojim postignućima, bez obzira na to bila ona važna za cijelo društvo ili za njega samog, bila ona zanemariva i možda beskorisna ili su promijenila svijet koji napušta.
Na kraju želimo istaknuti da Sonja Gašperov u svojim stripovima pokazuje kako egzistencijalna pitanja nisu tek građa za pisce romana ili filmske redatelje. Dokazuje da donekle (a na svu sreću sve manje) podcijenjeni strip može ispripovijediti velike priče o velikim temama, može koristiti slojevite, pametno osmišljene narativne strategije koje pružaju mnogo interpretacija te oslobađaju strip iz okova popularne, odnosno manje vrijedne književnosti.
Tekst je nastao na temelju usmenog izlaganja održanog u Zadru tijekom konferencije Slavistika 21. stoljeća (7.–8. 4. 2017). Na stranici Kroatističkih susreta u Brnu nalazi se njegovo jedino ostvarenje.